Krešimiru Ivanišu dodijeljena Nagrada „Viktor Kovačić“ za životno djelo
Nagrada „Viktor Kovačić“ za životno djelo u 2024. godini dodjeljuje se Krešimiru Ivanišu, objavilo je Udruženje hrvatskih arhitekata.
vrijeme: 25.03.2025. -
Arhitekt Krešimir Ivaniš 1952. godine je prvi put ušao u prostor na Trgu bana Jelačića, u kojem je tada djelovalo Društvo arhitekata Hrvatske (danas UHA). To je bilo vrijeme njegova srednjega tehničkog obrazovanja. Otada pa sve do danas taj je prostor prožet njegovim kontinuiranim prisustvom. Tu je bio pokretač i sudionik programa, akcija i polemika koje su obilježile profesiju tijekom razdoblja kontinuiteta i tranzicija, određujući njezine vrijednosne oslonce. Permanentno i dosljedno potvrđujući važnost djelovanja arhitekta izvan užeg područja profesije, istovremeno je afirmirao njezine altruistične, društveno relevantne orijentacije.
Poglavlja profesionalne biografije Krešimira Ivaniša ujedno su i teme povijesti zagrebačke arhitekture i urbanizma - od sudjelovanja u akcijama izgradnje Studentskoga grada u Dubravi 1950-ih, do projektiranja i izvođenja Jugomontovih stambenih naselja Remetinec, Zapruđe i Borongaj 1960-ih, od četvrte nagrade na natječaju za zgradu političkih organizacija na Prisavlju 1961. (s B. Radimirom), do interpolacije u Donjemu gradu, na dotad neizgrađenoj parceli u Gundulićevoj ulici 1970. godine.
Tema koja će od sredine 1970-ih činiti okosnicu njegova rada zagrebački su prostori sporta i rekreacije. Gotovo da u gradu ne postoji areal takve namjene kojemu Krešimir Ivaniš svojim bavljenjem nije posvetio pažnju. Urbanistički najznačajniji, nikad riješeni problem odnosa grada i njegove rijeke pritom ga je zaokupljao u nekoliko navrata. Studija Savskoga parka slobodnog vremena (1982., sa Z. Hebarom) inicirala je projekt Savskoga šetališta (1983.). Realizacijom između Savskoga mosta i Mosta slobode te potonjim obogaćenjem parkom skulptura, prostorno je i sadržajno definiran danas najintenzivnije korišteni potez savskoga nasipa. Nadovezujući se na antologijsko djelo Franje Bahovca, situacija sportskog centra na zagrebačkoj Šalati također je rezultat palimpsesta tijekom vremena disponiranih projekata. Njezine su današnje prostorne konture uspostavljene nagrađenim natječajnim rješenjem (1980., s B. Doklestićem, M. Orlandinijem i V. Ožanić), odnosno potonjim provedbenim planom. Izvedba uoči Univerzijade imala je spram predviđenoga tek parcijalni domet. Porast standarda sportskih programa pritom je ostvaren pratećim sadržajem umetka garderobe, restorana i neizvedene kuglane u nastavku tribine glavnog borilišta (1987., s V. Ožanić). Prvonagrađeno rješenje nikad izvedenoga plivačkog centra istočno od Bundeka (1977., sa S. Diminićem, B. Doklestićem, M. Orlandinijem i V. Ožanić) afirmiralo ga je u svojstvu sveučilišnog nastavnika. Formatom nagrađenih natječajnih radova daje doprinos poglavljima povijesti sportske arhitekture i izvan granica Zagreba, među ostalim rješenjem sportsko-rekreacijske zone Spinut-Poljud u Splitu (1975., s M. Orlandinijem i V. Ožanić) te rješenjem sportskog parka i plivačkog centra na Bentbaši u Sarajevu (1980., s R. Delalleom, M. Jošićem i T. Galijaševićem). Bavljenje zagrebačkim prostorima rekreacije zaokružuje studijom Integralnog sustava sportske infrastrukture (1999.), podlogom nikad usvojenog plana grada pod nazivom Zagreb 2000+ Nova urbana strategija. Nedvojbeno projicirajući vlastite afinitete strastvenog rekreativca, uza svijest o neizbježnosti sportskih sadržaja pri vrednovanju kvalitete života zajednice, to je područje u velikoj mjeri odredilo polazišta njegova ustrajnoga društvenog angažmana.
Krešimir Ivaniš utemeljitelj je Komisije za sportsko graditeljstvo i okoliš Hrvatskoga olimpijskoga odbora. Istu je Komisiju vodio tijekom 28 godina, izradivši 50-ak stručnih studija i priredivši 12 međunarodnih seminara. Njegove zasluge u toj su domeni potvrđene počasnim članstvom u Programu za sport i slobodno vrijeme Međunarodne unije arhitekata (od 2003.) te priznanjem Sport i održiva arhitektura Međunarodnoga olimpijskog odbora (2019.) za izniman doprinos razvoju sportske infrastrukture temeljene na postavkama održivosti.
Profesionalni svjetonazor prenosio je pedagoškim radom na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu od 1981. do umirovljenja 2001. godine, u nastavi kolegija Arhitektonsko projektiranje i Zgrade za zdravstvo i sport. Na temelju njegova međunarodnog angažmana unutar paradigme održivosti, uspostavljen je dugogodišnji ciklus ljetne škole na Unijama, prepoznatljive izvannastavne dionice fakultetskog programa. Kao što je ultimativni smisao arhitekture upravo grad koji ona gradi, tako i biti arhitekt u istom gradu često zahtijeva proširene modalitete rada. Individualno i opće, privatno i javno, pozicije su pregovora u neprestanom disbalansu. Angažman Krešimira Ivaniša u tom je smislu beskompromisan, što potvrđuju deseci njegovih javnih istupa. Svatko ima pravo na grad, činjenica je to koju na osobit način shvaćaju oni kojima je upravo taj grad svrha i cilj djelovanja.
—Mojca Smode Cvitanović
(Izvor: UHA)
