Izložba 'Misli o čuvanju moderne arhitekture' u Splitu

Nazivom izložbe referiramo se na polemiku Vinka Brajevića i Koste Strajnića u Dubrovniku iz 1931. godine (Misli o čuvanju dalmatinske arhitekture). Predmet te polemike je pitanje odnosa definiranog urbanog tkiva baroknog Dubrovnika i prijedloga za Kursalon arhitekta moderne, Nikole Dobrovića. Upozoravamo da vječna bitka staro - novo ovisi o definiciji što je uopće staro. Prenesemo li ovo pitanje u lokalni kontekst, stečevina splitske moderne našla se u vakuumu između povijesno afirmirane baštine i suvremene izgradnje. Trenutna situacija upozorava na, malo je reći, nepažnju prema modernoj arhitekturi i njenoj važnosti, a ovom izložbom je želimo staviti na pijedestal koji zaslužuje. Smatramo izrazito važnim da grad koji je dao najveća imena hrvatske moderne arhitekture progovori o njima na dostojan način, te da novim generacijama arhitekata i sugrađana omogući pristup njihovom radu kao vrijednom zalogu za budućnost.

O arhitektima kojima se bavimo, a to su: Neven Šegvić, Ivo Vitić, Ivo Radić, Lovre Perković, Frano Gotovac, Lavoslav Horvat, Mladen Kauzlarić i Harold Bilinić nažalost postoji jako malo monografija. Stoga su oni ovom izložbom predstavljeni (i još uvijek žive) kroz svoje bivše suradnike, kolege, dok su njihove realizacije danas uglavnom nepravedno zanemarivane i zapuštene.

Autori izložbe koji ovom prigodom postaju 'glas' svojih preminulih profesionalnih uzora, na razne su načine i intimno vezani za predmet svog proučavanja - često su bili njihovi kućni prijatelji, oni koji su naslijedili njihove nacrte koje s pijetetom čuvaju. Oni su još uvijek postojeća, živa poveznica, žila iz koje možemo crpiti znanje koje je preduvjet prepoznavanja. Znati prepoznati kvalitetnu arhitekturu 20. stoljeća koja postoji pokraj nas, izreći je i evidentirati - prvi su koraci prema vrednovanju prostora koji smo dobili u naslijeđe. Valorizacija moderne i njeno očuvanje izmiče nam iz ruku te u ovom trenutku opravdano možemo govoriti o potrebi spašavanja, a ne samo(o)čuvanja moderne arhitekture.

'...Postoji rašireno mišljenje da moderna arhitektura ni ne pripada graditeljskoj baštini koju bi trebalo štititi kao kulturno dobro. U prvom redu ona je relativno „mlada“, pa navodno i ne može biti spomenik kulture. Osim toga moderne arhitekture ima mnogo, pa kad je već ne treba cijelu štititi, onda ne treba štititi ništa. Ti objekti navodno ni nemaju ni estetskih, ni umjetničkih, ni drugih vrijednosti koje bi argumentirale mehanizam zaštite. Ovakvo nakaradno razmišljanje gotovo da podržavaju svi – i investitori, i korisnici, i nadležne službe, i javnost. Svoditi procjenu samo na utilitarnu vrijednost neke moderne zgrade znači dovesti sudbinu zgrade na korak do rušenja, jer će svaka novogradnja biti u svakom slučaju tehnološki kvalitetnija, racionalnija, a ako se pritom još uspije i dodati ponešto novih korisnih kvadrata onda i neprijeporno ekonomičnija. Komercijalna isplativost novogradnji ne smije biti alibi za devastaciju kako arhitekture prethodnih epoha, tako ni moderne arhitekture. Ali složeni proces konzervatorske zaštite modernih arhitektonskih realizacija nalazi se tek u početnoj fazi. Postupnom degradacijom i eliminacijom otvara se stoga realna opasnost 'uklanjanja' čitavog jednog gradograditeljskog sloja i otvaranja praznine u bogatoj slojevitosti urbane strukture.... ' (Darovan Tušek prof. dr. sc. , iz predgovora prateće publikacije)

Kustosica i urednica publikacije: Branka Juras
Dizajn i postav: Rafaela Dražić
Autori priloga: Andrej Uchytil (o Nevenu Šegviću), Tadej Glažar (o Ivi Vitiću), Nikola Popić (o Ivi Radiću), Robert Plejić (o Lovri Perkoviću), Ante Kuzmanić (o Frani Gotovcu), Zrinka Paladino (o Lavoslavu Horvatu, Karin Šerman (o Mladenu Kauzlariću) i Stanko Piplović (Haroldu Biliniću)