Vera Fischer u Radničkoj galeriji

Egzistencijalno lutanje u mladenačkim godinama nagovijestilo je nestalnu narav umjetničkog rukopisa. U svijetu likovnosti razmjerno je malo autora koji su spremni u potpunosti izmijeniti svoj stil. Za takav suicid valja biti lišen karakterne samoobmane, biti dovoljno žilav i lud. Bez potrebe da se ukorijeni, Fischerova se svakog desetljeća preobražavala, pa su dionice opusa, koji je bujao od 1950-tih do kraja 1980-ih godina, dojmljiv dokaz hrvatske zastupljenosti na poligonu velikih umjetničkih pokreta. (...)

Egzistencijalistička pobuna protiv nužnosti 'samoodređenja' i grandioznog cilja te žudnja tek za djelatnim bivanjem Fischerovoj je namijenila sudbinu vagabunda i oslobodila je dosadnih paragrafa u tvrdo ukoričenim abecedarijima hrvatske likovnosti. Tih poznih 1950-ih umjetnica istodobno otkriva apstraktnu skulpturu zaglađenih površina i počinje graditi osebujan nadrealistički mikrokozmos. Nadrealistički asamblaž Oko na limu nosi ključni motiv Verine ikonografije. Na njemu stakleno oko, prestravljeno i/ili demonizirano, kao da viri kroz ključanicu. Slike djevojaka koje će nastati nakon toga, zastrašujuće su jer čiju nema.

 
Od 1960-ih godina Vera Fischer se opsesivno posvetila slikanju djevojačkih likova, prijateljica koje su nestale u tvornicama smrti. U ciklusu Djevojke, izloženome 1965., motivi žrtava holokausta povezani su s prizorom seksualnih robinja. Vera im ostavlja samo tragove očiju. To su bića kojima je oduzeta ljudskost, bića svedena na tijelo, objekti. (...)
 
Godine 1942. sedamnaestogodišnja Vera ipak je odvedena u fašistički logor Kupari, a sljedeće godine u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije pridružila se partizanima, a kraj rata dočekala je u Glini. Ime tog mjesta upisano je u naslov nevelikog djela koje kao da sažima oganj hrvatskog inferna. Pogled s glinskog groblja - travanj 1945. prati upravo taktilno svjedočenje: 'Mogla se oćutjeti struja toploga vlažnoga zraka. Nitko nije znao odakle se pojavila ni zašto nas grije. Nije bilo ni dima ni vatre, ni ikakva svjetla, ni mirisa ni zvuka. Uzduh se kretao bez šuma, a toplina je obavijala. Htjeli smo izići. Pružali smo ruke tražeći smjer. Doticali se vršcima prstiju. Prsti su bili osjetljivi i znojni. Vjerojatno nas je ovdje mnogo. Doticali su strano tijelo. Trzali se, šake grčile. Mlačna tjelesa bez reakcije. To je trajalo.' Spomenuta slika, nastala 1958., iznimno je djelo hrvatskoga slikarstva iz vremena klimaksa Rothkova apstraktnog ekspresionizma. Vera Fischer ponešto pastoznijim tragovima gradira tonove crvene, otjelovljujući ljudsku dramu - bojom.
 
Usporedo s navedenim ostvarenjima, od 1960. rastao je Verin paralelni likovni svijet čistih oblika. Kalderovski istanjene plohe organičkih kontura i žičane mreže nalik na crteže u prostoru, lišeni simboličkih konotacija, djelovali su poput niša za kiparsku meditaciju. (...)
 
U slikarskom vrtu zrele Vere 1970-ih se godina rascvao eros. Uz bujnu floru koja budi asocijaciju na starozavjetni Eden nastajali su romantizirani motivi putenih ženskih tijela koje umjetnica stvara sve do kraja 1980-ih godina. Stilizirane dojke, bradavice i vulve projekcija su vlastitog libida, ali i moguća otjelovljenja žudnje prema izgubljenome majčinskom okrilju.
 
Godine 1989. Vera Fischer doživljava životnu preobrazbu. Životni partner, umjetnik Ivan Lesjak naprasno je napušta, a ona usniva Isusa s Davidovom zvijezdom na mjestu srca. Od tog trenutka prodaje gotovo sav svoj opus ne bi li proizvela tisuće križića sa židovskim simbolom koje dijeli tijekom svojih misionarskih pohoda' iz teksta Leile Mehulić
Više o izložbi - ovdje.