iz perspektive

Dan Hind: Povratak javnosti



Javnost se vraća na velika vrata kao odgovor na krizu medija. Dan Hind donosi potpuno novu perspektivu na javno novinarstvo i ulogu publike u njemu.

Publika koja želi tabloidne sadržaje ili mediji koji samo takve sadržaje serviraju –česta je antiteza u uglavnom neproduktivnim raspravama o krizi medija. Što publika zaista želi i što bi se dogodilo kada bi se čitav koncept zaokrenuo? Britanski autor Dan Hind objašnjava inovativni koncept Public Commissioninga, odnosno Javne nabave novinarskih radova.
 
Knjiga pod nazivom Return of the Public; Democracy, Power and the Case for Media Reform izašla je 2011. godine u izdanju Versa, a prijevod za Culturenet pripremio je Damir Biličić.

Javna nabava novinarskih radova
 
Moj je prvi prijedlog stoga da se oformi sustav dodjele javnih sredstava koji bi funkcionirao usporedo s postojećim javnim službama i komercijalnim elektroničkim medijima i izdavačima. U takvom bi sustavu građani, kolektivno i ravnopravno, donosili odluke o dodjeli sredstava novinarima i istraživačima. Svatko od nas mogao bi osigurati određenu mjeru materijalne potpore za projekte za koje želimo da se financiraju, prema unaprijed dogovorenoj formuli. Ta bi formula obuhvatila i minimalan broj glasova potrebnih za potporu određenome iznosu financiranja, a glasovi bi se mogli i podijeliti radi potpore nizu projekata, ovisno o iznijetome sklopu prioriteta. Pojedinosti te formule, dakako, mogu biti podložne silnim zloporabama, no načelo je posve jasno. Svaki građanin trebao bi imati jednak utjecaj na način na koji se zajednički novac troši na potporu novinarstvu u javnom interesu. Nema potrebe za postojanjem zasebne skupine, tijela koje će donositi odluke i tako se naći između javnosti koja dodjeljuje sredstva i istraživački orijentiranog novinara.
 
Takva javna dodjela sredstava ponudila bi model, i razlog, postojanja zajedničkog promišljanja i odvagivanja. Tako bismo se najmanje na tri načina mogli pozabaviti aktualnom situacijom koju obilježava sve veća nejednakost i sve dublja društvena kriza. Kao prvo, time bi se proširilo područje građanske ravnopravnosti, pri čemu se tržišni odnosi dokidaju ili barem u velikoj mjeri ublažavaju, a pojedincima koji inače nemaju glasa ili su izostavljeni iz procesa omogućuje se da se obrate drugima u vezi s pitanjima koja su zajednička svim građanima. To bi, pak, promicalo ono što su Atenjani smatrali najvrednijim i najiznimnijim u svome ustavu: riječ je o iskustvu izonomije, jednakosti pred zakonom.
 
Kao drugo, zahvaljujući građanskom djelovanju u uvjetima ravnopravnosti – postupku osiguravanja višeg stupnja javnog nadzora nad klimom javnog mnijenja – daljnje sudjelovanje doimat će se jednostavnijim i smislenijim. U tom će smislu javna dodjela služiti kao ostvarenje Deweyjeve predodžbe o "velikome društvu", u kojem razgovor među ravnopravnim sudionicima služi kao sredstvo poimanja neutralnih, neosobnih sustava suvremene vlasti i moći. Postupak promišljanja i odvagivanja, kao i iskustvo promjene polja javnosti, već i sam po sebi ohrabruje i pruža novu snagu, budući da smo, kako je istaknuo i Aristotel, "ono što učestalo činimo". Od mehanizama javne dodjele sredstava stoga se može očekivati da nam svima osiguraju edukaciju na području načina provođenja kolektivne samouprave. I ne samo to, nego i izrazito neravnopravna distribucija moći opisivanja i sama služi kao važan izvor nezadovoljstva i krize. Društveno ponižavanje odvija se posredstvom slika i priča, a javna dodjela svima bi pružila priliku da se usprotive tvrdnjama koje se iznose o manjinama, ženama, mladima, siromašnima…
 
Kao treće, i najvažnije, dajući svim stanovnicima mogućnost da propituju prirodu društvenih odnosa, javna dodjela sredstava mogla bi osigurati činjenice, kao i publicitet za takve činjenice, koje su jedina sigurna osnova političkih promjena. Javna dodjela bila bi tako sredstvo za istraživanje uzrokâ i posljedica nejednakosti i nepravde i za otkrivanje i primjenu rješenja. To bi nas motiviralo na djelovanje, jer bi se moglo očekivati da će otkrivene informacije doprijeti do javnosti kao publike, pa tako i prenositi zajednički osjećaj o tome što je i politički  moguće i moralno nužno. Takvo iskazivanje moći s ciljem osiguranja individualnih sloboda služi kao poticaj svima da se uključe.
 
Za financiranje takvog sustava javne dodjele određena sredstva mogla bi se odvojiti iz poreznih prihoda ili iz obavezne pretplate i davati na upravljanje zakladama. Ti bi prijedlozi bili dostupni na internetu, u mjesnim knjižnicama i drugdje. Podnositelji prijava za potporu navodili bi ciljeve istraživanja ili istrage, vremenske okvire i potrebna sredstva. Javnost bi potom glasala za prijedloge koje želi poduprijeti. Ti prijedlozi mogli bi se javljati u rasponu od hiperlokalnih do transnacionalnih okvira. Svaki građanin imao bi jednaku moć pri dodjeli sredstava. Svakom krugu glasanja prethodio bi niz skupova na kojima bi oni koji traže potporu mogli slobodno iznositi argumentaciju i odgovarati na pitanja zainteresiranih građana. Tražitelji sredstava argumentirali bi opravdanost istraživanja koja žele poduzeti, dajući onoliko pojedinosti koliko smatraju opravdanim s obzirom na ciljeve. Takva službena predstavljanja mogu se nadopuniti skupovima "neslužbenih predstavnika javnosti" za koje bi oni koji nastoje podići svijest o određenim problemima mogli pripremiti prijedloge. Održavali bi se i sastanci na kojima bi se raspravljalo o sadržaju izvještajâ nakon njihova dovršenja, te bi se tako odredilo koliko istaknuto mjesto trebaju zauzeti u različitim formama objavljivanja.
 
Rezultati istraživanja trebali bi biti dostupni i komercijalnim i državnim medijskim kućama i izdavačima. Ali javnost koja je naručila pojedine priče i izvještaje određivala bi i koliko i na koji način svaki od njih dobiva publicitet u komunikacijskim kanalima koji su pod njezinim nadzorom. Pritom bi ključno bilo to što odluka o istraživanju i odluka o objavi rezultata istraživanja više ne bi bili u rukama poslodavaca ili privatnih vlasnika. Umjesto toga, građani bi odlučivali na temelju niza glasanja. Na taj način sredstva bi u konačnici bila na raspolaganju pojedincima koji bi pokrenuli istraživanja važna za pitanja od dubokog općeg značaja, ali koja inače ne mogu osigurati potporu unutar postojećih institucija za dodjelu sredstava.
 
Sve ovo nikako ne treba brkati s "javnim novinarstvom", koje ohrabruje profesionalne novinare zaposlene u već postojećim institucionalnim okvirima da počnu voditi brigu o interesima građana i da počnu smatrati da je njihova uloga "i formirati i informirati" javnost.[1]
 
Javna dodjela sredstava, za razliku od javnog novinarstva, zamjenjuje moć vlasnika i nadređenih moći građanâ u ključnim točkama odlučivanja. No to nije isto što i građansko novinarstvo. Novinari koji rade na temelju sredstava koja dodjeljuje javnost mogu se nadati razvoju karijere bavljenjem pitanjima od zajedničkog interesa, mogu se specijalizirati, mogu steći dubinsko razumijevanje teme kojom se bave i izgraditi stabilnu mrežu izvora. Neće biti podložni običnome vetu ili nekim profinjenijim metodama pritiska od strane poslodavaca, nego će izravnije odgovarati publici kojoj služe. To dokida podjelu rada, ali i dovodi stručnost u službu krajnje novinarske publike. Javna dodjela, možemo se nadati, ojačat će građansko novinarstvo osiguravajući novinarima koji nisu profesionalci mogućnost da dođu do sredstava. Ali to će činiti uz istodobno osiguravanje profesionalnim novinarima materijalne alternative postojećem klijentelističkom odnosu između pokrovitelja i štićenika. Profesionalni novinari koji se nađu pod nepodnošljivim pritiskom, ili koje smjer istraživanja dovodi u sukob s poslodavcima, mogu prijeći u paralelni sustav dodjele sredstava. A sredstva će biti dostupna i angažiranim profesionalcima i pripadnicima akademske zajednice koji žele pripremati izvještaje za najširu publiku.
 
Jedan prijedlog vrlo sličan javnoj dodjeli iznijet je u Sjedinjenim Državama. Nastavljajući se na zamisli Deana i Randyja Bakera, John Nichols i Robert McChesney predložili su da svaki građanin dobije "građanski vaučer za vijesti" kojim svake godine može poduprijeti neku medijsku ustanovu. Svi bi dobili vaučere jednake vrijednosti, a njih bi se moglo podijeliti na više organizacija ili ih ne upotrijebiti.[2] Takva bi reforma bila divovski korak u smjeru demokratski odgovornih medija, ali ipak ne bi uspostavila izravan odnos između javnosti kao naručitelja i novinara kao provoditelja. Potporom izdavačkim ustanovama, sustav vaučera zadržava odluke o dodjeli sredstava u rukama medijskih profesionalaca, čak i ako su ti stručnjaci motivirani da više pozornosti poklanjaju stavovima javnosti koja ih podupire. Djeluju li na temelju mješavine financiranja vaučerima i potpore koja se dobiva kroz reklame, to bi moglo utjecati na njihove stručne prosudbe.
 
Medijskim profesionalcima, čak kad imaju najbolje namjere na svijetu, ne može se prepustiti da određuju što je novinarstvo u javnome interesu. O tome treba odlučivati javnost. Javna dodjela može, dakako, poslužiti za osiguranje sredstava medijskim ustanovama. Ali može služiti i za podupiranje novinarstva u istraživanjima koja provode neovisni pojedinci i skupine koje se prvenstveno ne bave medijskom djelatnošću. Mogućnost da svi iznose prijedloge za financiranje jamči da će i same medijske ustanove i dalje biti predmet učinkovite i temeljite analize.[3]
 
Što je najvažnije, uvjet da novinari izlažu okvire istraživanja kojima se žele posvetiti među građanima promiče raspravu o vrstama novih informacija koje bi cijenili. Građanski forum nastaje kroz razgovore ravnopravnih sudionika. To onda više nije manje ili više idealizirani predmet zamišljanja ili kalkulacija profesionalnih urednika. Silni napori danas se ulažu u nastojanja da se utvrdi što će izazvati angažman postojećih čitatelja ili publike određene publikacije. Cilj javne dodjele nije zadovoljiti unaprijed određene demografske skupine, nego osigurati uvjete za opću transformaciju. Sam čin odvagivanja i promišljanja, jednako kao i završni plod tih rasprava, promiče takvu transformaciju, omogućujući nam da osobni svijet osjećaja uskladimo s javnim svijetom činjenica.


[1] Michael Schudson: "What Public Journalism Knows About Journalism But Doesn't Know About Public", u knjizi Theodorea L. Glassera (ur.) The Idea of Public Journalism (New York, Guilford, 1999.), str. 119. Schudson sažeto prenosi Jaya Rosena.
[2] Robert McChesney i John Nichols: The Death and Life of American Journalism: The Media Revolution That Will Begin in the World Again (Philadelphia, Nation Books, 2010.), str. 201-206.
[3] Mene brine mogućnost da će izravnim financijskim potpomaganjem postojećih institucija sustav vaučera pružiti neopravdanu prednost onima koji već imaju prepoznatljiv brend ili onima koji su ga u stanju izgraditi zahvaljujući potpori zaklade. S obzirom na njihovu ulogu u kastriranju društvenih znanosti, zakladama se teško može povjeriti zadaća sponzoriranja istinski učinkovitih slobodnih medija. Ipak, ključni moment i dalje ostaje: slažemo se oko hitne potrebe za izravnim sudjelovanjem građana u dodjeli sredstava medijima.
 
 
 
 
 

(L.V., 29.11.2013)


 



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu