iza scene

Radnici u kulturi



Rad u kulturi – obećanje slobodnog rada ili obična prevara? O radu u kulturi kroz vlastiti radni status i svakodnevne borbe govore Marijan Crtalić i Iva Marčetić.

Lela Vujanić

Nakon neostvarenih obećanja sadržanih u pojmu kreativne klase, slobode i samostalnosti, radnici u kulturi su globalno sve sličniji onima u industriji.  Fleksibilni, kreativni, prilagodljivi i jeftini oni predstavljaju prekarijat lišen stabilnog statusa i egzistencije, s kopnućom društvenom ulogom i uglavnom autoreferencijalnim utjecajem.
     Foto-kolaž Željezara Sisak, Marijan Crtalić
 
Rad u kulturi se često doživaljavao kao nešto što se radi iz potrebe i instinkta. Nešto što je drugačije od običnog, tupog, umrtvljujućeg rada. Nešto što pripada autonomnoj, estetskoj sferi. Ovakva interpretacija uglavnom je pogodovala onima s boljim klasnim pozicijama. Sada se zajedno s dobrodošlim izgovorom u vidu ekonomske krize koristi kao izgovor za rezanje budgeta, neisplaćivanje honorara umjetnicima i velikom udjelu volonterskog rada kod ostalih radnika u kulturi. Tome treba pridodati i neplaćenu praksu koja postaje samoreproducirajuće pravilo i model -  radničku klasu drži na pristojnoj udaljenosti od rada u kulturi. Oni pak „nezavisni radnici“ u kulturi imaju svoja „fabrička jutra“ - svakodnevno projektiraju i apliciraju, pri čemu administracija natječaja postaje posao za sebe koji sve više vremena uzima od programskog dijela i sadržaja.

Nekadašnji natpis u Željezari Sisak „Potrebe suvremenog radnika prelaze shvaćanje kulture kao autonomne društvene sfere“ danas se prije svega može primijeniti na radnike u kulturi i umjetnosti. Tematizacija rada i radničkih borbi u suvremenoj umjetnosti, pojava čistačica i sindikalista u izložbenim prostorima nisu rijetkost. Međutim, oni ne govore ništa o radu u kulturi i umjetnosti – već uglavnom samo izmještaju politički problem u omeđen prostor galerije.

Umjetnik Marijan Crtalić problemom rada se između ostalog bavio i u svom nagrađenom projektu Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara, izvukavši iz nametnutog zaborava radnike Željezare Sisak, a s njima i koncept umjetnika u udruženom radu. Osim svojim radovima, „slavu“ je stekao i sukobom sa bivšim sisačkim gradonačelnikom oko netrasnparentne raspodjele gradskog budgeta za kulturu. Zbog pretpostavljene klevete izrečene na Facebooku, trenutačno mu prijeti kazna od 12 000 kn.
Marijan Crtalić, foto: Davor Konjikušić, preuzeto iz Novosti
Iako danas ima status slobodnog umjetnika koji mu omogućava radni staž i pokriva zdravstveno osiguranje, u počecima Crtalić nije problematizirao vlastitu rad niti ga doživljavao u korelaciji sa svakodnevnim preživljavanjem: „Kada sam se počeo baviti artom profesionalno (što god to značilo u ovom društveno-političkom kontekstu), praktički nisam ni mario za honorar niti sam znao išta o natječajima, zanimala me je samo umjetnička proizvodnja. Također, u postratnom razdoblju depresije u suvremenu umjetnost se nije ulagalo ni blizu onoliko koliko u zadnje vrijeme. Mi smo bili generacija puna razočaranja, uvjereni da je totalna propast svuda oko nas. Više smo se oslanjali na neku eskapističku trash poetiku i DIY način rada.“

U intervjuu iz 2005. Crtalić je tvrdio „Kustosima su umjetnici topovsko meso“, komentirajući odnos kustosa i umjetnika, te specifične relacije moći i raspodjele financijskih sredstava. Od tada do danas, ipak se nešto promijenilo: „Promijenilo se utoliko što su se pojedini umjetnici angažirali i počeli pričati o tome, postavljati problem honoriranja umjetničkog rada koji je tržišno inače neisplativ. S vremenom sam shvatio da umjetnici izvana dobijaju honorare – čak i kad dodju u Hrvatsku, pa sam osvijestio pitanje vrednovanja vlastitog rada i počeo biti glasniji oko toga u medijima. Pomoću strukovnog i društvenog pritiska na tom polju su se postigli neki pomaci. Danas je umjetnicima honorar nešto sve uobičajenije, a i organizatori sve više misle i na tu stavku. Pojavili su se i EU fondovi i zaklada Kultura nova, pojavio se i fenomen umjetnika-organizatora koji postavljaju pravila drugačije jer su i sami prošli kroz priču neplaćenog rada. Puno je bolje nego što je bilo prije, ali sve je to još daleko od normalnog i sređenog profesionalnog djelovanja. Politika, odnosno političko- prijateljske veze i dalje vode glavnu riječ kod dodjele grantova što znači da nam treba više autonomnih ocjenjivačkih tijela“, objašnjava   Crtalić.                                                                          

Danas živi i radi uglavnom aplicirajući na različite natječaje svojim umjetničkim projektima: „U drugoj polovici 2000-ih sam počeo aplicirati – na Grad Sisak i Grad Zagreb, Sisačko-moslavačku županiju, Ministarstvo kulture, kasnije i HAVC. HAVC je bitan jer je dugo bio jedina institucija preko koje se mogao tražiti umjetnički honorar. Za sve ostale, jednostavno nije važila stavka honorara. Tek od ove godine priznaje se stavka honorara umjetnika na Ministarstvu kulture. Apliciranje na natječaje s vlastitim umjetničkim projektima kao i činjenica da je u državi bilo nekog novca za to omogućila mi je da radim i realiziram zahtjevnije projekte. Bolja produkcijska kvaliteta tih radova je rezultirala i lakšim prodorom na art scenu – napravio sam bolje radove i posljedično dobio i nagrade. Život mi je postao lakšim jer nisam morao raditi za egzistenciju i za produkciju radova istovremeno. Također bih spomenuo honoriranje nastupa i performansa koje se u zadnjih nekoliko godina sve više udomaćuje. Od svega nabrojanog mogu skrpati neku mjesečnu lovu za najosnovnije potrebe.“

Iva Marčetić, arhitektica, članica Mladih antifašista grada Zagreba i dio uredničkog tima časopisa Nepokoreni grad, osim uređivanja i pisanja, govori na različitim tribinama te dizajnira plakate za srodne organizacije i aktivističke inicijative. Osim problematikom javnog i stambenog prostora, često se bavi upravo pitanjem rada, promjenama u statusu radnica i radnika.
 
Vlastiti radni status i raznolike dosadašnje angažmane opisuje ovako: “Trenutačno živim od honorara za nekoliko vrsta poslova. Točnije, sad kad već pitaš, moram dobro razmisliti koji su to sve poslovi. Uglavnom dizajniranje plakata, pisanje tekstova, uređivanje i grafičko oblikovanje novog broja časopisa Nepokoreni grad, moderiranje ili sudjelovanje na tribinama, a donedavno i izrađivanje legalizacija. Ne mogu reći da mogu trezveno analizirati svoje dosadašnje angažmane, kad me neko pita što sam radila, ja kažem – sve što sam u određenom trenutku uspjela uraditi. Imam nekoliko godina iskustva rada u arhitektonskim uredima, no nikada nisam imala ugovor na neodređeno. Točnije, najduže trajanje ugovora o radu koje stoji u mojoj radnoj knjižici ono je od 6 mjeseci. To znači da sam svakih pola godine strahovala od čega ću dalje. Nakon nekog vremena ni to više nije bilo moguće, pa sam krenula u potragu za bilo kakvim slijedećim načinom rada, od umjetničkih rezidencija do povremenih honorarnih poslića po arhitektonskim uredima, pa sve do uređivanja časopisa, dizajniranja i raznih oblika suradnje. Imala sam sreću da sam još od početka studiranja bila dio nekih kolektiva, između ostalog i Pulske grupe, što mi je davalo sigurnost u zajedničkom radu i solidarnosti, no isto tako akumuliranju znanja i iskustva u radu van normativa rada u arhitekturi. Taj normativ podrazumijeva da radiš za nekoga ono što možda ne bi u nadi da ćeš nešto naučiti ili da pokušavaš raditi sama za sebe što je možda još kompliciraniji put rezerviran samo za neke od nas. Ne mogu reći da se ne nalazim u tim nekim putevima, mogu posvjedočiti da u njima naprosto nisam uspjela zaraditi za račune..“

                                                                                                                                                                                    
Mapa otuđenog g(rada), Iva Marčetić za Marš solidarnosti

Na pitanje u kojem radu se najbolje osjećala, Iva odgovara: „Ne bih mogla ni točno procjeniti u kojem se polju najbolje osjećam, svaki od njih nosi svoje specifične probleme i radosti, ali mogu sa sigurnošću reći kad sam se najsigurnije osjećala - mjesec dana nakon potpisivanja ugovora na određeno kad sam znala da narednih 6 mjeseci, redovito sjeda plaća (dok nije počela kasniti i po mjesec dana, al to je druga priča).“
 
Velik dio njenog rada je neplaćen, zato što ne postoje fondovi koji bi ga premjerili i financirali ili jednostavno zato što se radi o društvenim akcijama i solidarnosti. Ipak to nije presudno: „Ne mogu ti dati točne brojke, no pretpostavljam da je neplaćeni dio posla puno veći od onog plaćenog. Na kraju krajeva, možda nije ni to presudno, nego činjenica da u ovakvoj vrsti rada ne postoji mogućnost bolovanja ili plaćenog godišnjeg odmora, pa tako ni točnog valoriziranja broja radnih sati potrebnih da se npr. napiše neki tekst, organizira neki okrugli stol, ode na neki sastanak… Isto tako, ako već pričamo o vrstama neplaćenog rada, neki rad naprosto ne može biti adekvatno plaćen, pogotovo onaj, nazovimo, aktivistički, no bitno je kakvu vrijednost taj rad može proizvesti i za koga. Jednom prilikom mi je jedan arhitektonski ured ponudio da radim za 1500 kn mjesečno, tada mi se učinilo da bi bilo pametnije da odem za to radno vrijeme pomagati u azilu za životinje, tada bi mi barem bilo jasno za što i koga odlazi vrijednost koju moj rad generira.”
 
Rad unutar arhitektonske struke često se shvaća elitistički, praćen fantazijama o samostalnosti i slobodi. Stvarnost je ipak, za većinu drugačija: “Učinilo mi se da bi trebalo rad u mojoj struci posebno javno problematizirati, mi smo potpuno radno nezaštićeni i iz iskustva sam naučila da se često moje kolege/ice pozivaju na to da su samostalni, da su umjetnici ili pak šegrti u nekim uredima i da je okej da su neadekvatno plaćeni jer 'uče' pa će jednog dana biti sami svoji šefovi. Učinilo mi se takvo nešto kao genijalna prevara koju je kriza učinila mnogo vidljivijom, pa sam mislila da o tome treba javno govoriti i da će takav govor naići na razumijevanje. Nikada nisam bila plaćena za takav tip govora, no učinilo mi se da tu mogu iskoristiti onu – bar znam zašto proizvodim tu vrijednost.“
 
Rad u arhitekturi, rad u kulturi ili kako Iva kaže - naprosto rad: „Što se tiče rada u kulturi, poznata mi je ta sintagma, ali evo priznajem da zapravo ne bih znala što to točno znači. Točnije, ne mogu odrediti da li sam sada radnica u kulturi ili naprosto radnica. Prije ovo drugo, u kojem god 'sektoru' se našla, tj. uvijek se radi o istoj stvari. Sve što ja imam je mogućnost da prodam svoj rad. Imam neka stečena znanja i vještine i s njima preživljavam. Sve van toga je onaj estetski ostatak, valjda, moranje političkog djelovanja.“
 
O radu koji žele za sebe i druge Iva kaže: „Uvijek i stalno siguran rad, stalan, kao i mogućnost odlučivanja i upravljanja vlastitim radom i vrijednostima koje proizvodimo. Pretpostavljam da se za takav rad treba boriti i u struci i u sektoru i ovdje i tamo, u svakom slučaju solidarno i dugo.”
 
Pojedinačna iskustva radnika i radnica u kulturi mogu biti različita i ovisiti o specifičnosti njihovih znanja i vještina, boljoj ili lošijoj „uvezanosti“, kao i osobnoj viziji radnog života i vremena. Ostaje ipak činjenica da rad u kulturi, često predstavljen utopijski kao obećanje ili skoro već ostvarenje slobodnog rada, sve više nije „autonomna društvena sfera“. Bilo da radnici u kulturi apliciraju, volontiraju, projektiraju i proizvode, njihovi proizvodi se prodavati moraju, njihove ideje bivaju komodificirane, a njihov rad gradi kolektivni simbolički kapital koji će netko drugi ubrzo privatizirati.
 
Duchamp je davno rekao, a Stilinović u svojoj Pohvali lijenosti citirao: “Smatram da je raditi za život pomalo imbecilno s ekonomske točke gledišta”. Ipak, sreću da ne mora raditi za život i da može prakticirati lijenost nema ni naših dvoje sugovornika, kao ni većina vas koji u podjeli između svog radnog i slobodnog vremena čitate ovaj tekst. Ostaje samo nužnost da se rad mora definirati i kvantificirati, na njega se mora utisnuti   cijena i ta se cijena mora nekako naplatiti. Lijenost je pak tek ideja koju smo baštinili kao ostvarenu utopiju iz nekih prošlih vremena.

 

(L.V., 26.12.2013)


 



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu