iza scene

One mogu i same


vrijeme: 22.04.2014.

Nova kantautorska scena svoje uspjehe je postigla radeći isključivo po DIY principima. Nina Romić, Zvonka Obajdin i grupa Žen razgovaraju s Antonelom Marušić o prilikama i neprilikama na nezavisnoj glazbenoj sceni.

Posljednjih godina svjedočimo nastanku i afirmaciji nove nezavisne kantautorske scene na hrvatskoj glazbenoj sceni. Unutar ovog, preuzetno ću tvrditi - glazbenog pokreta, istaknuo se i značajan broj glazbenica i autorica koje svojim glazbenim radom kreiraju nove platforme za izvedbu vlastitih glazbeno-scenskih poetika te predstavljaju alternativu do sada dominantnom i maskulinom konceptu funkcioniranja žena u glazbenoj industriji.

Njihovi samostalni i zajednički nastupi svjedoče o novom poglavlju na hrvatskoj glazbenoj sceni, dokidajući pridjev "ženski" koji je do sada najčešće pratio pojavu glazbenica u hrvatskim medijima.
Bez potpore komercijalnih medija i izdavačkih korporacija ove su autorice/kantautorice zajedno sa svojim kolegama autorima i kantautorima afirmirale nove načine za stvaranje, koncertiranje i širenje svoje glazbe. Neke od njih pokretačice su neovisnih platformi za koncertno predstavljanje novih imena poput programa Začarana Močvara, Bistro na rubu šume i Živ Žar Žur.

Nova generacija akustičarskih i pop/rock autorica samostalno i uz DIY principe kreira vlastitu poziciju na sceni. Ove glazbenice znaju odgovor na ionako retoričko pitanje iz pjesme grupe Mayales Mogu i sama, ne? što ju je njihova pjevačica Valerija Nikolovska otpjevala prije gotovo 15 godina.

Autorica ovog teksta svjesno je odustala od nabrajanja najistaknutijih imena s ove scene, ne želeći preuzimati ulogu arbitra koji iz mnoštva različitih poetika odabire 'najkvalitetnije'.  U tekstu koji slijedi odabrali smo tek nekoliko glazbenica od kojih smo zatražili odgovore na pitanja o funkcioniranju i uvjetima opstanka na domaćoj kantautorskoj sceni. Grupa ŽEN i kantautorice Nina Romić i Zvonka Obajdin koja trenutno djeluje u grupi Svemir od demo bendova sasvim su same stvorile uspješne regionalne sastave. Pitali smo ih kakva je razina organizacije i promotorskih iskustava bila potrebna da se uspije svirati, osigurati solidne uvjete za svirku, kritičku recepciju i izdavaštvo.

„Mi smo nekako u startu odlučile svo raspoloživo vrijeme posvetiti bendu; krenuli smo od toga da želimo svirati, zajedno stvarati glazbu, putovati i upoznavati ljude, a da bi to realizirali znali smo da se netko od nas mora primiti organizacije i promocije. Za početak su nam bili dovoljni entuzijazam i kreativnost, a za sve ostalo ljubav i ustrajnost. Najviše učimo kroz svakakva iskustva koja doživljavamo i razgovore sa raznim ljudima koji se nalaze u sličnim situacijama, pa si međusobno pomažemo i podržavamo se. S vremenom smo postale profesionalnije u svakom pogledu, imamo ozbiljniji pristup prema probama, sviramo na boljoj opremi, izgradile smo same prostor za probe, radimo sitotisak, više pažnje posvećujemo planiranju pa tako osim zajedničkog sviranja i stvaranja imamo i bendovske sastanke, ali još uvijek je to underground koji nam je i dalje drag, a i još uvijek učimo“, kažu glazbenice Sara Ercegović i Eva Badanjak iz ŽEN-a koji je protekle godine objavio album prvijenac u izdanju austrijske queer feminističke kuće Unrecords.
Grupa ŽEN, foto: Ana Benačić
 
Na početku nas je zanimalo što je organizacijski najveći kamen smutnje za ozbiljne mlade bendove koji žele uspjeti DIY filozofijom bez pristanka na nepovoljne ugovore domaćih diskografskih kuća?
Prvi kamen smutnje može biti sam bend. DIY filozofija pretpostavlja da se život u priličnoj mjeri prilagodi potrebama benda, pa nespremnost ili nemogućnost da se ipak najveći dio slobodnog vremena posveti bendu predstavlja glavnu prepreku, a druga je medijska podrška; naime DIY pristupom u promociji je potrebno puno duže da se informacija probije do mainstream medija, nego što je to slučaj s profesionalnim PR-om.“

Sara i Eva osnovale su Živ Žar Žur, kreativni kolektiv koji se bavi bookingom i promocijom gostovanja inozemnih i regionalnih indie izvođa/ica. „Živ Žar Žur je nastao zbog želje da pomognemo drugim bendovima koji su na turneji i jako im je teško dogovoriti neko mjesto za svirku pogotovo ako prvi put dolaze na ovo područje i ako još k tome njeguju eksperimentalniji glazbeni izričaj; a kao nusprodukt smo dobili jednu lijepu neformalnu mrežu solidarnosti i prijateljstva, u kojoj bendovi koje smo ugostili pomažu nama kada smo na turneji i preporučaju Živ Žar Žur drugim bendovima koji žele nastupati u Zagrebu.“

Pitamo ih smatraju li da bi takvi projekti trebali imati potporu državnih institucija kao što je slučaj s filmskom, medijskom i književnom scenom, te u kojoj je mjeri glazbena pop kultura izdvojena iz tzv. elitne kulture? „Naravno da bi ovakvi projekti trebali imati potporu državnih institucija. Mi zasada djelujemo po čistom DIY principu i nismo aplicirali za nikakve financijske potpore, tek planiramo osnovati udrugu. Kada počnemo aplicirati za projekte onda ćemo i na vlastitom iskustvu moći komentirati stanje institucionalne podrške, no dosta možemo zaključiti samo iz činjenica: prije manje od godinu dana PDV na koncertne/festivalske ulaznice je smanjen na 10% sa ogromnih  25% (jedna od rijetkih tako velikih stopa u Europi), dok za ostale kulturne ustanove (kazališta, muzeje, klasične koncertne dvorane..) cijelo vrijeme vrijedi nulta stopa. To sve govori o trenutnom stanju u državi i o omalovažavanju čak i mainstream glazbene struje koja nije u istom rangu sa ostalim kulturnim ustanovama, a pitamo se i gdje je u svemu tome underground kultura?“
 
Zvonka Obajdin svoj je prvi nastup imala prije nešto manje od pet godina. „Trebalo je pet godina da steknem potrebna iskustva kako bih bila u poziciji u kojoj sam sada, a i to još uvijek nije pozicija u kojoj uspijevam uvijek osigurati 'solidne uvjete za svirku'. Primjerice, pojedini organizatori još uvijek nude sviranje "za cugu" ili "za promociju". Sve što sam do sada naučila o funkcioniranju ove scene, naučila sam ili iz druženja i suradnje sa kolegicama i kolegama koji su mi bili i još uvijek jesu velika podrška i pomoć ili metodom "pokušaja i pogrešaka". 

Uvjeti u kojima je radila u početku i oni u kojima sada radi s bendom tek se u posljednje vrijeme počinju znatnije mijenjati. „Svi članovi mog benda su zaposleni ljudi tako da cijelo vrijeme radimo u uvjetima stalnog žongliranja s datumima nastupa, terminima proba i radnog vremena. Prostor za probe smo sve do nedavno iznajmljivali na sat kao i ogroman broj bendova u Zagrebu, i tek sad, upravo ovih dana, ulazimo u vlastiti prostor što će nam sigurno pružiti nove mogućnosti, npr. da ne moramo paziti na sat i napustiti probu taman kad su krenule frcati najbolje ideje. Prije pet godina nisam bila niti spremna za vlastiti prostor jer nisam imala niti znanja niti opreme da ga sredim. Kroz godine, nakupovalo se instrumenata, pojačala i svega potrebnog, i naučilo ponešto“, reći će Zvonka o uvjetima rada nekad i danas.

Zvonka Obajdin

O tome koliko su uvjeti rada i koncertiranja posljednjih godina napredovali pitamo Ninu Romić, kantautoricu koja je među prvima stekla afirmaciju na ovoj sceni. „Situacija je nepovoljna za sve, za bendove, za organizatore svirki, vlasnike kafića. Ako ne pristaneš svirati za nisku cijenu ili besplatno, onda najvjerojatnije nećeš ni svirati, tako da je u cijelom procesu potrebno puno improvizacije i sreće. Dogovaranje svirki zna biti dosta naporan proces i bila bih najsretnija kada bi ga umjesto mene obavljao netko drugi jer zna biti nezgodnih situacija. Kako sam od početka bila osuđena sama na sebe naučila sam i taj dio posla. Dio koncerata dogovaram sama, a za dio koncerata mene kontaktiraju organizatori. Nažalost ne mogu računati da će se meni uvijek javljati tako da se dosta raspitujem o mjestima za nastup preko svojih prijatelja, glazbenika. Imamo i malu kantautorsku grupu na facebooku gdje je dostupna svaka informacija, tako da putem interneta i tuđih iskustava doznam ono što me interesira.“


Nina Romić, Foto: Tomislav Sporiš

Posao organizatorice Začarane Močvare i Bistroa na rubu šume Nina je svladala dogovarajući vlastite koncerte. Prisjeća se vremena od prije nekoliko godina, uoči zahuktavanja kantautorske scene.
„Smatrala sam da bi bilo dobro da povremeno imamo zajedničke koncerte jer u to vrijeme gotovo da i nije bilo publike koja bi došla na koncert i slušala. Moja se vizija sastojala u tome da putem akustičnih koncerata razvijemo kulturu slušanja. Vjerovala sam da će se ako ponudimo ljudima i takve, uvjetno rečeno 'tiše koncerte', s vremenom nešto promijeniti na bolje, da će ljudi prestati doživljavati glazbu kao kulisu u klubu dok piju za šankom, ili kao nešto na što po defaultu mora tjerati na ples. Organizirala sam Kantautorske večeri u MMC Kopriva, i u CZK Novi Zagreb od 2007, kasnije sam vodila sa Lukom Belanijem i Antom Perkovićem program Škrabica u Booksi koji je također zaslužan za širenje i jačanje kantautorske scene. Taj program traje i danas, u nešto manjem obimu, vodi ga Adam Semijalac (Bebe na Vole). Uz program Začarana Močvara vodim i program u CZK Novi Zagreb Nova scena u Novom Zagrebu koji je na samim počecima i potrebno je puno rada da bi program zaživio kako zaslužuje. Što se tiče Močvare, stvoren je krug ljudi koji prati program, dolazi na koncerte, i posjetitelji znaju da svaki put mogu poslušati nešto interesantno i novo jer je ideja da na svakoj večeri nastupa dvoje ili troje kantautora. Isplivala su mnoga interesantna glazbena imena. Kako smo par godina radili na osnaživanju scene putem nekih koncerata, druženja, program Začarane Močvare je bio neminovan nastavak svega toga. U međuvremenu se pojavilo jako mnogo novih lica, i što mi je posebno drago: puno kantautorica, jer su one na početku bile u manjini.“

Pitamo Ninu je li zbog činjenice da je žena doživjela neki oblik rodne diskriminacije. „Da, bilo je slučajeva kada sam na svojoj koži osjetila takvo nepoštovanje. Nekim ljudima je bilo neshvatljivo da mogu raditi neke stvari, mislili su da nisam kadra ili da nisam dovoljno vrijedna te da nije prirodno da dečkima u bendu "zapovijeda“  žena. Također, našla sam se u neugodnim situacijama gdje sam se , primjerice, sa pijanim gazdom morala izboriti za honorare koje smo dogovorili, a koje je ipak odlučio ne platiti. Takvi ljudi su u manjini i imam sreće što ih ne susrećem često. Neugodna iskustva me nisu poljuljala, samo su me učvrstila u naumu da nastavim dalje.“

Mnogi zapaženi kantautori/ice s domaće i regionalne indie scene još uvijek ovise o vlastitom novcu, pa je egzistiranje njihovih glazbenih projekta isključivo prepušteno zakonima tržišta. U lancu glazbene proizvodnje uspijevaju zaraditi gotovo svi; iznajmljivači glazbene opreme i prostora za probe, diskografi, vlasnici klubova, a kratkih rukava najčešće ostaju autori/ice. „Već da bi se bend uvježbao i dobro zvučao, potrebna je neka inicijalna investicija - dakle, bend možda i nađe dobar prostor za probe, ali ga mora i plaćati, baš kao i barem polupristojne instrumente da bi na nešto zvučao. Nakon toga treba izaći na pozornicu i svirati uživo a ne samo u svom prostoru za probe, i tu se susreće s već spomenutom činjenicom da će mu se uglavnom nuditi sviranje za nula kuna. Na plaćene svirke bend može računati tek kad se već malo probio, a da bi se malo probio, treba imati kakvu-takvu snimku. A snimanje, naravno, košta. I sve to plaćaju članovi bendova iz svog džepa, ako mogu. Ako ne mogu, ne postoji institucija ili organizacija kojoj bi se mogli obratiti i koja bi možda prepoznala zbilja odličan bend i investirala u njega. Diskografi ne plaćaju snimanje albuma, barem ne na ovoj razini na kojoj mi postojimo. Ima par entuzijastičnih i kvalitetnih koncertnih promotora, vidjet ćemo koliko će oni uspjeti popraviti stanje. U konačnici, ako bend uspije sam financirati snimanje nekog materijala, time će mu se možda otvoriti vrata nekih klubova i sviranja u regiji, možda će uspjeti vratiti dio uloženog novca, no put prema drugom izvoru zarade - a to je radio i televizija - praktički je zatvoren.“, kaže Zvonka Obajdin o medijskoj prisutnosti indie izvođača.

Upravo je ona prije godinu dana pokrenula projekt indie kompilacija nazvan 'Bistro na rubu šume' na kojemu je predstavljen velik broj kantautorica i autora. Zajedničkim snagama uspjeli su tijekom protekle i ove godine zaintrigirati veći dio mainstrema medija i proširiti vlastitu publiku. Mnogi glazbeni kritičari i novinari regije upravo su ovaj projekt stavljali visoko na listama najboljih glazbenih izdanja u 2013. godini. „Oduvijek sam vjerovala da smo mi glazbenici, jedni drugima najvažnija publika i podrška, i time sam željela ojačati veze između nas, a onda automatski na taj način povezati i naše publike. Za to mi je bila potrebna dobra volja ostalih koji su radili na tom projektu i dovoljno vremena jer koordinacija velikog broja ljudi zahtijeva hrpu mailova, planova, dogovora i koncentracije. Sve smo radili timski, snalazeći se s onim što smo imali: Orlan Tus (Mika Male) je imao malo bolji fotić pa je fotkao naslovnice CDova i sređivao to doma u nekom alatu za obradu fotografija, Zoran Pleško i Lora Šuljić (Kimiko) su masterirali snimke u svom kućnom studiu Heim, Dimitrije Petrović Mišo (Radost) se izludio snimajući hit Mikija Solusa "Mrtav je Johnny" (ostali su dali već postojeće snimke), svi po malo smo printali omote i pržili CDove koji su se dijelili okolo, Nina Romić je organizirala svirke u Močvari, Zvonimir Varga je organizirao veliku dvodnevnu promociju u Ksetu, i svi su promovirali kompilaciju kad je bilo prilike, cijela ekipa iz Felona (Denis, Tena, Ivča) su sudjelovali u procesu kontaktiranja raznih bendova...“

O širenju bistro scene , Zvonka kaže: „Bistro kompilacije više ne planiramo izdavati i trenutno smo vidljivi javnosti jedino kroz seriju koncerata koji se svakog prvog mjeseca održavaju u zagrebačkom klubu Klub. Ja sam trenutno usred snimanja svog drugog albuma tako da u ovom trenutku nemam konkretnih planova oko Bistroa, no svakako mi je želja napraviti u Zagrebu barem još jedan veći festival na kojem bi se ponovno izredali Bistro izvođači, i to usklađeno sa sličnim festivalom u Beogradu i/ili Novom Sadu, te gostovanja tako da zagrebačka ekipa otputuje u Srbiju i vice versa. Nismo još do kraja iskoristili mogućnosti za tu regionalnu suradnju.“
 
Antonela Marušić
 

(L.V., 22.04.2014)



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu