Izložba 'Non-Aligned Modernity' u Milanu

Izložba Non-Aligned Modernity uzima kao temu najradikalniju,  kritički orijentiranu, umjetnost Istočne Europe i pokazuje Istočnu Europu kao kompleksni prostor umjetničkih praksi koje su se autonomno razvijale iza Željezne zavjese, stvarajući različitu, alternativnu i angažiranu umjetnost. Temelji ove umjetnosti nalaze se u prvim avangardama i na njima je građen cjelokupan sustav umjetničke produkcije u narednim generacijama. Ta linija umjetničkog stvaranja - „druga linija“, kako je naziva teoretičar Ješa Denegri, djelovala je kao krilo otpora mainstremu.
Kolekcija, koja uz umjetničke radove uključuje i arhive umjetnika, manifestacija, korespondenciju i dokumentarne materijale, donosi pregled umjetnosti koja je putem raznorodnih vizualnih praksi davala najradikalniju kritiku sistema.

Izložba Non-Aligned Modernity putem raznovrsnih medija postavljenih na izložbi prikazuje kritičku umjetnost koja je s nekim svojim elementima i pojavama prednjačila umjetnosti Zapada. Izložba je najkohezivniji skup informacija o umjetničkoj sceni Istočne Europe, koncepcijski posložena tako da prikazuje slijed umjetničkih praksi stvorenih na nasljeđima prve avangarde i oblikovane sistemom u kojem su nastajale.
Više od 120 umjetnika, grupa, izlagačkih prostora i manifestacija, pokazuju otpor radikalnog umjetničkog krila u zemljama Istočne Europe – Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj, kao i posebno pozicioniranoj Jugoslaviji.

Grupe i pojednici stvarali su pod manifestima - grupa EXAT 51 prva je grupa koja je djelovala pod manifestom nakon Drugog svjetskog rata, grupe Gorgona sa svojim anti-manifestom, manifesta međunarodne mreže kontakata NET ili pojedinaca poput Stana Filka, Alexa Mlynarčika i Zite Kostrove, Dimitrija Bašičevića Mangelosa ili Vladimíra Boudníka.

Oštrumna kritika istočnoblokovskog sistema, iako je djelovala unutar alternativne i neoficijelne scene, nalazila se na radaru tajnih službe i političkog vrha. Izložbe poput NET-a, održane 1971. u Poznanu u Poljskoj ili izložbe „Prvi otvoreni atelijer“ 1970. u kući Rudolfa Sikore u Bratislavi u Slovačkoj, zatvorene su u roku nekoliko sata od strane policije.  Umjetnici su odvedeni na policijska ispitivanja, natjerani da djeluje kao informatori tajnih službi, ili im je oduzeto pravo izlaganja, izlaska iz zemlje ili mogućnosti obnašanja akademskih pozicija. Umjetnici su tražili izlaze u zemljama Zapada, poput mađarskog umjetnika Gyule Konkolyja koji je otišao u Pariz, ili, ako nisu bili u mogućnosti prebjeći, mentalno su bježali od njega putem konceptualne umjetnosti, ili mentalnog bijega na druge svjetove, vidljivo u radovima slovačkog umjetnika Stana Filka. U slučaju da policijsko zastrašivanje i pokazivanje moći nije imalo trenutačnog efekta, umjetnike su stavljali na psihijatrijska promatranja, kao što je bio slučaj s Markom Pogačnikom koji je djelovao u slovenskoj grupi OHO, ili zatvarani u ludnice.
 
U Jugoslaviji je, zbog neuplitanja u političke ideologije Istoka ili Zapada, nastala određena enklava, koja je u određenoj mjeri tolerirala umjetničke pojave. Izvedeni su spomenici kipara Vojina Bakića, apstraktni u formi, članovi kolektiva EXAT 51 stvarali su državne paviljone za svjetske izložbe. U tom su se okruženju mogle pokrenuti manifestacije kao što su izložbe međunarodnog pokreta Novih Tendencija, Muzički Bijenale Zagreb, GEFF - Festival eksperimentalnog filma, ali i osnivanje i djelovanje nezavisnih Studentskih centara u Ljubljani, Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu. No gotovo istodobno u Jugoslaviji se pojavljuju pionirski radovi konceptualne umjetnosti u Središnjoj Europi, zahvaljujući djelovanju članova grupe Gorgona, grupe koja ima tek nekoliko ekvivalenata i na Istoku i na Zapadu.

Urbane intervencije, performansi, eksperimenti u području medija fotografije i videa bili su centralne aktivnosti Grupe šestorice autora, kao i grupi BOSCH+BOSCH. Grupa OHO stvarala je u duhu Arte Povere, objavljivala publikacije, izvodila happeninge i stvarala eksperimentalne filmove i land art. Ovome se mogu dodati važni pojedinci koju, dosada, postigli međunarodnu slavu kao što su Sanja Iveković, Marina Abramović, Mladen Stilinović, Goran Trbuljak, Tomislav Gotovac, Vlado Martek i Radomir Damnjanović Damnjan.

Neformalni izlagački prostori imali su veliku važnost na ovim prostorima, dokazujući da umjetnost može funkcionirati bez obzira na podjelu svijeta na Istok i Zapad, zahvaljujući jednostavnoj upornosti i predanosti pojedinaca i stvaraju međunarodnih mreža kontakata i suradnji.  Primjeri takvi neoficijelnih prostora su, između ostalih, poljske nezavisne galerije NET i Akumulatory 2, PERMAFO; zagrebačka galerija-izložba At the Moment; Prvi otvoreni atelijer u Bratislavi, Balatonboglár u Mađarskoj.

Na ovim primjerima razvidno je da se fenomen Jugoslavije, u mnogo načina ističe, no u tim istim 1970-ima, konceptualna umjetnost doživjela je veliku produkciju u zemljama cijele Središnje Europe: Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Poljskoj, s istaknutim pojedincima poput Juliusa Kollera, Dore Maurer, Petra Štembere, Milana Grygara, Stana Filka, Rudolfa Sikore, Jirija Valoha stvarali.

Kustos izložbe je Marco Scotini, u suradnji s Andrisom Brinkmanisom i Lorenzom Painijem, a izložba ostaje otvorena do 23. prosinca.

Izložba temeljena na radovima iz Kolekcije Marinko Sudac uključuje više od 120 umjetnika, umjetničkih grupa i dokumentarnog materijala nezavisnih galerija i festivala. Kroz više od 700 radova, foto-dokumentacije i arhivskog materijala u medijima slika, crteža, kolaža, fotografija, fotograma, filmova, zvučnih zapisa,  radova na papiru, koncepata, manifesta, projekata, skulptura, objekata, instalacija i ambijenata.
Dio radova iz Kolekcije Marinko Sudac dostupan je na inovativnoj platformi Virtualnog muzeja avangarde (www.avantgarde-museum.com/en), koji spaja povezane entitete Muzeja avangarde, Kolekcije Marinko Sudac i Instituta za istraživanje avangarde, s ciljem postavljanja središnje baze za proučavanje i istraživanje fenomena avangarde.