Preskočite na glavni sadržaj

Očuvanje visokougroženih vlaškog i žejanskog jezika i pomoću slikovnice

Skupina znanstvenika i entuzijasta okupila se kako bi u okviru projekta 'Očuvanje vlaškog i žejanskog jezika' pokušala zaustaviti ili barem usporiti nestajanje tih dvaju jezika, a jedna od aktivnosti je izdavanje prve slikovnice na vlaškom jeziku 'Šćorica de lisica ši de lupu (Priča o lisici i vuku)'.
vrijeme: 08.04.2019.
mjesto: Rijeka
Slikovnica je djeci predstavljena prošloga četvrtka u sklopu Tjedna dobre dječje knjige u Rijeci, a učenici trećeg razreda osnovne škole, kojima je slikovnica pročitana i prevedena i koji su zatim odgonetavali značenja riječi na žejanskom jeziku, izrazili su želju da slikovnica bude dio njihove lektire. 

 

Visokougroženi jezici iz sela Žejane sjeverozapadno od Rijeke i nekoliko sela na rubu Čepićkog polja u Istri, vlaški i žejanski, dvije su varijante jezika koji većina lingvista smatra jednim te istim jezikom. Nazivaju se još i istrorumunjskim jezikom te čine jednu od četiriju povijesnih grana istočnog ili balkanskog romanskog jezika.

 

Ostale su grane dačkorumunjski, iz kojega se razvio suvremeni rumunjski, arumunjski, kojim govori nekoliko većih enklava u Albaniji, Grčkoj i Makedoniji te meglenorumunjski iz vrlo malih jezičnih enklava u Makedoniji i Grčkoj, objašnjeno je na internetskim stranicama projekta "Očuvanje vlaškog i žejanskog jezika".

 

"Daleki preci današnjih govornika vlaškog i žejanskog jezika i njihovih obitelji bili su balkanski Vlasi, nomadski pastiri koji su se u većim skupinama naselili u Istri u ranom 16. stoljeću. Vjerojatno je da su se preselili tamo zajedno ili izmiješani s populacijom govornika hrvatskoga jezika", navodi se.

 

Smatra se prilično sigurnim da su se odselili iz svojega prijašnjeg zavičaja - planinske regije sjeverne Dalmacije - kako bi pobjegli pred osvajanjima osmanskih Turaka ili na inicijativu lokalnih istarskih mletačkih i austrijskih vlasti radi naseljavanja onih dijelova Istre koji su bili napušteni nakon dugog razdoblja ratova i epidemijskih bolesti.

 

U Žejanama, selu na Ćićariji, ovaj se jezik naziva žejanski, dok je naziv vlaški uobičajen u selima na rubu Čepićkog polja, pod obroncima Učke: Brdo, Letaj, Nova Vas, Šušnjevica i Jesenovik.

 

Da su vlaški i žejanski visokougroženi jezici najbolje govore rezultati istraživanja u sklopu projekta po kojima u Žejanama od 134 stanovnika ima 53 izvorna govornika žejanskog jezika, odnosno 39 posto. Uz njih, po procjenama, nešto manje od 200 govornika prve generacije stanovnika Žejana živi izvan sela, u regiji ili u inozemstvu, prema tome, ukupan broj govornika žejanskog jezika trenutno je 248.

 

Za usporedbu, krajem Drugog svjetskog rata selo je imalo šestotinjak stanovnika i može se pretpostaviti da su tada svi tečno govorili jezik, ističe se na stranicama projekta autorice i voditeljice Zvjezdana Vrzić, koja je doktorirala lingvistiku na New York Universityju i trenutačno predaje lingvistiku na Sveučilištu u Rijeci i Sveučilištu u New Yorku.

 

Još su očitiji pokazatelj ugroženosti jezika podatci o procijenjenih oko 3000 stanovnika koji su krajem 19. stoljeća govorili vlaški i žejanski jezik. Do ranih šezdesetih 20. stoljeća, taj je broj pao na 1500, do ranih devedesetih, još se smanjio na 400, a sad se procjenjuje da u izvornim selima ima oko 120 govornika.

 

Još je dva do tri puta toliko govornika u obližnjim gradovima te nekoliko stotina govornika u državama Europe, SAD, Kanadi i Australiji, smatra se. Istrorumunjski je uvršten na Listu nematerijalne kulturne baštine Hrvatske krajem 2007. godine.

 

Oživjeti interes za ugroženim jezikom među djecom

 

Zvjezdana Vrzić je u razgovoru za Hinu rekla da je osnovni cilj projekta dokumentiranje jezika uz izradu jezičnog korpusa, koji sad obuhvaća oko pola milijuna riječi, i što više prikupljenih zvučnih zapisa izvornih govornika uz prijevode na hrvatski i engleski.

 

Taj materijal sada je pohranjen u specijaliziranoj digitalnoj arhivi pri Sveučilištu u Londonu, kazala je Vrzić.

 

U svibnju planira provesti završno predstavljanje u zajednicama, kako bi se ljudi upoznali s onime što je učinjeno i kako se to može pronaći.

 

Proteklih deset godina projekt je bio više orijentiran na zajednicu, osvještavanje važnosti i statusa tih jezika, tako da se svakog ljeta provodio festival žejanskog ili vlaškog jezika, ovisno o lokaciji održavanja, dodala je.

 

"U 90 posto slučajeva izvorni govornici su osobe starije od 50 godina. Jezik se više ne prenosi normalnim putem s roditelja na djecu i mladi, ako i znaju taj jezik, nerado ga koriste. Proces prijelaza govornika sa žejanskog na hrvatski je završen, ali se može i okrenuti, samo se mora na tome mnogo raditi", ustvrdila je Zvjezdana Vrzić.

 

Jedna od entuzijastica koja nastoji oživjeti interes za žejanskim jezikom među djecom u ovom selu je Adrijana Gabriš. Ona proteklih pet godina vodi jezičnu igraonicu Žejančići u bivšoj područnoj školi.

 

U skupini je desetero djece od tri godine do srednjoškolaca, kazala je. Cilj je djecu naučiti osnovama žejanskog jezika kroz igru - crtamo, pjevamo, glumimo, pišemo i čitamo, kaže Gabriš. "Teškoće pri aktivnostima čini nedostatak odgovarajućih edukativnih materijala i literature, pa sam i ja počela pisati pjesme i prevoditi na žejanski, poput pjesama Drage Gervaisa. Nastojimo prolongirati izumiranje jezika, kako bi djeca imala svijest što se događa s tim jezikom", rekla je Adrijana Gabriš.

 

Zvjezdana Vrzić je i predsjednica udruge "Tragovi", koja se zalaže za dokumentiranje, opisivanje i očuvanje jezika i dijalekata njezina rodnog kraja, Istre i Kvarnera. Ta je udruga i izdavač predstavljene slikovnice o lisici i vuku. Suradnici na projektu su i Viviana Brkarić, koja djeluje u istarskoj Novoj Vasi i predsjednica je lokalne udruge "Spod Učke" te Robert Doričić, predsjednik udruge "Žejane".

 

Piše: Dean Silić

 

(Hina)