Kratke priče Splićanke Marine Gudelj u pravilu su pisane književnim standardom s dijalozima, vrlo živahnim, valja odmah reći, na čakavskom dijalektu. Već zamijećena na nekoliko Natječaja (Kritična masa, Festival europske kratke priče) u nagrađenom rukopisu Marina Gudelj se uglavnom bavi strahovima i pitanjima otuđenja. Njezini likovi su srednjeklasni, malo skrajnuti prema margini, urbani, znatiželjni, osjetljiviji od prosjeka, u vječitoj borbi s prinicipijelnošću i nemogućnostima provođenja principa u neprincipijelnom društvu.
Elegantna u izrazu, finih zamjedbi, posebno kada se radi o skiciranju karaktera likova, s humornim doziranjem i humanim nemirima koji se provlače kroz sve priče, Marina Gudelj je autentičan novi glas koji će se, nadamo se, još dugo i daleko čuti.
Marina Gudelj (Split, 1988.) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada malo radi, malo ne radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi. Prvu književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17.-om izdanju Festivala europske kratke priče.
Na vrh jezika, 2018., obrazloženje
Rukopisnu zbirku Pribor za lov i vremeplov Lane Bojanić sačinjava kompaktno tekstualno tkanje, niz od tridesetak mozaičnih, gusto referencijalnih prizora koji istovremeno, spiralnim padom, na način odmetnutog vremeplova poniru u formativnu prošlost lirske protagonistice i otkrivaju autentični, uvećani snimak njezine pjesnički prelomljene svakodnevice. Taj je snimak detaljan, često rastrgan između Ti i Ja, te s obje noge ukorijenjen u slikom obilježeni, nevjerojatno brzo montiran život generacije milenijalaca. Iz tih „stvarnosnih“ krhotina svijeta u čemu je malo što više stvarno, pomaljaju se poput nevidljivog, pod površinom skrivenog dijela ledene sante, naplavine iskustva koje je generacija rođena usred jugoslavenskih ratova iskusila uglavnom posredno, ali ono i dalje postoji kao vrsta njezinog neželjenog, fantomskog uda. Metak ispaljen u tom svakodnevnom lovu otuđenim urbanim krajolicima često pogodi kakav kostur odavno skriven u ormaru, a odgovori koje vremeplov nudi gotovo da su nevažni pred planinom novih pitanja koje postavlja. Pjesme okupljene u ovoj upečatljivoj knjizi pomno su izrezbarene ulaznice za tu vožnju s nepredvidljivim, ali svakako uzbudljivim ishodom.
Lana Bojanić (Zagreb, 1972) diplomirana je psihologinja. Poeziju i prozu objavljivala je u mnogim časopisima i zbornicima kao i na portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Osnivačica je književne grupe 90+ koja nakon mnogih javnih čitanja izdaje zajednički zbornik Netko podvikne, djeca odrastu (Fraktura, 2018.). Kao spin-off 90+, pokrenula je književnu tribinu za mlade, neafirmirane pjesnike i prozaike koja se trenutno održava pod nazivom Učitavanje. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju 2017. Tri je puta pohvaljena na natječaju Goran za mlade pjesnike. Trenutno živi i radi u Manchesteru, UK.
Nagrade će biti uručene tijekom Festivala Prvi prozak na vrh jezika koji će se održati 11., 13. i 14. lipnja u Zagrebu.
Natječaj je trajno raspisan, a njegovo odvijanje možete pratiti na FB stranici Prvi prozak na vrh jezika.
