Preskočite na glavni sadržaj

Preminuo istaknuti hrvatski skladatelj Ivo Malec

Istaknuti hrvatski skladatelj Ivo Malec preminuo je u Parizu 14. kolovoza u 95. godini života.
vrijeme: 14.08.2019.
mjesto: Zagreb
Malec, Ivo (Zagreb, 1925. - Pariz, 2019.) jedan od najznačajnijih hrvatskih skladatelja druge polovice 20. stoljeća. Karijeru je izgradio u Parizu, gdje živi od 1959. godine. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu je studirao dirigiranje u klasi Friedricha Zauna i Milana Sachsa te kompoziciju u klasi Mila Cipre (diplomirao 1954.). Od presudnoga značaja za rad ovoga skladatelja opčinjenog zvukom bio je susret s konkretnom glazbom i Pierrom Schaefferom pri njegovom prvom putovanju u Pariz 1955. godine. Od tada je na novi način pristupao fenomenu slušanja i gledanja, odnosno shvaćanja glazbe te je ubrzo oformio svoj umjetnički credo opredijelivši se u svom stvaranju za „zvučnu umjetnost“ – pojam koji je širi od glazbe. U Parizu je 1960. pristupio Skupini za glazbena istraživanja (Groupe de Recherches Musicales), gdje je kasnije organizirao Cycle Acousmatique, a kao profesor kompozicije na Conservatoire National Superior de Musique 1972.-90. odgojio je niz mladih skladatelja koji čine novu generaciju francuske glazbe. Skladajući, neprestano putuje od elektroakustičke glazbe prema instrumentalnoj, s čestim zaustavljanjima na mješovitim djelima, gdje se oba ta izvora međusobno nadopunjavaju i spajaju na jedan organički način. Za svoje je stvaralaštvo jednom izjavio: „Temperament skladatelja uvijek me tjerao prema krajnostima, prema graničnim situacijama. Čini mi se da komponiranje znači uvijek biti na rubu.“ Među antologijskim su mu djelima balet Makete (1956.), Sigma za orkestar (1963.), Miniatures pour Lewis Caroll za flutu, violinu, harfu i udaraljke (1964.), Cantate pour elle za sopran, harfu i magnetofonsku vrpcu (1966.), Oral za glumca i veliki orkestar (1967.), Lied za 39 gudača i 18 glasova (1969.), Dodecameron za 12 solističkih glasova (1970.), Vox, vocis, feminium za tri ženska glasa i devet instrumenata (1979.) te Arco–I za violončelo (1987.). Djela su mu tiskale glasovite izdavačke kuće (Breitkopf & Härtel, Salabert, BMG Ricordi i Billaudot) te izvodili ugledni svjetski ansambli i orkestri, kojima je često sam dirigirao. Dobitinik je najviših francuskih nagrada za kulturu, a 2001. francuski predsjednik Jacques Chirac dodijelio mu je odličje „Chevalier de l'Ordre National du Mérite“ (Vitez državnog reda za zasluge). (MIC, 2018.)