Unutar mjesec dana, koliko je boravio u Kubertonu, Drulle je prešao biciklom oko 1900 km bilježeći istarske srednjovjekovne crkve. Pozornost su mu privukli zvonici ili preslice s biforama, no prije svega njemu potpuno nepoznato pismo – glagoljica. Spajajući na taj način pojmove dvojnosti, prolaznosti i nacionalne kulture, Drulle se suprotstavlja ideji o fiksnom i stalnom identitetu. Bilo da je riječ o instalaciji "Naš zajednički život" na kojoj se posebnim mehanizmom izmjenjuju vizualni oblici bifora i glagoljice, bilo da je riječ o "Kotaču sreće" kojim možete predvidjeti gotovo deset tisuća mogućih scenarija vaše budućnosti, galerijski prostor postao je imaginarni prostor pregovaranja i suživota, uspostavljanjem veza i mogućih relacija između različitih jedinica i pojedinaca.
U svojoj umjetničkoj praksi Ivars Drulle pokazuje modele društvenih veza, njihovih simbola, pozicija moći, komunikacijske procese s gledateljem unutar estetskog iskustva koje im nudi i služi za povezivanje prošlosti i sadašnjosti.
(Jerica Ziherl)
