Međutim, njegove se ideje o tome što predstavlja opću dobrobit posve razlikuju od onih njegovih sugrađana, prijatelja, pa i članova obitelji.
U redateljskoj koncepciji istaknutog njemačkog redatelja Thomasa Ostermeiera, predstava – čija je radnja transponirana u neko današnje vrijeme – počinje gotovo klasično, da bi se potom razvila u živu raspravu s publikom o suvremenim političkim, društvenim i ekološkim temama.
Zagađena voda kao metafora zagađenog društva i zagađenog novca na kojemu počivaju njegovi mehanizmi tako postaje temelj za otvorenu debatu s gledateljima o nizu suvremenih problema, u osnovi kojih stoji pitanje – što je demokracija?
Ibsenovi likovi, doktor Stockmann (Christoph Gawenda), njegova supruga učiteljica (Eva Meckbach), brat, član gradskog vijeća (Konrad Singer), prijatelj novinar (Andreas Schröders), njegov šef (David Ruland), te kolega (Moritz Gottwald) naglo odbacuju kazališni patos, svjetla u kazalištu se pale, i publika se odjednom nađe uvučena u raspravu o budućnosti svijeta vođenog konzumerističkim idealima prosperiteta pojedinca.
Individualizam je suprotan prirodnim društvenim principima koji podrazumijevaju postojanje funkcionalne zajednice empatičnih jedinki, grmi Stockmannov lik s pozornice, a kriza društva koju izaziva vodi ravno u propast civilizacije. Kao jedinu mogućnost spasa predlaže - štedljivost. Slažemo li se s tom tvrdnjom?
Kazalište je gurnuto u drugi plan, a ideja je predstave da se u obraćanju publici glumci pozivaju na specifičnost političkog, društvenog i ekološkog trenutka zemlje u kojoj se predstava izvodi, koji se potom uspoređuju s onima u drugim zemljama. Svaka rasprava može biti različitog trajanja i intenziteta, ovisno o zemlji u kojoj se predstava izvodi.
Tako je predstava održana u Avignonu podsjetila publiku na neke svježe ekološke katastrofe, poput Fukushime. U Montrealu se tijekom prve izvedbe dogodilo zagađenje vode. U Istanbulu, Buenos Airesu ili Moskvi predstava je izvođena dok su se u tim gradovima vodile burne političke rasprave.
U razgovoru sa zagrebačkom publikom, glumci su ukazivali na manipulaciju javnim diskursom, postavljajući pitanje: Tko čini većinu u društvu – mudri ili glupi - a živu raspravu, uz brojne aluzije na zagrebačkog gradonačelnika, prihvatili su brojni gledatelji, mnogi razgovarajući i na njemačkom jeziku, uz izravan prijevod prevoditeljice na pozornici.
Uspoređujući već odigrane predstave – u Avignonu, Montrealu, Londonu – s onima u Belfastu, Moskvi, Calcutti i drugim gradovima, kroz različite reakcije publike, stvara se slika o tome kakvo bi danas moglo biti političko kazalište, osobito kad je istodobno riječ o institucionalnom teatru. Miješanjem realiteta i kazališne fikcije proširuju se obzori ljudskog očekivanja i nadanja, ne samo u kazališnoj umjetnosti, nego i u svakodnevnom životu.
Dokle god ustraje u svojim načelima, Stockmann je obilježen kao neprijatelj naroda, dobiva otkaz, supruga mu je otpuštena, mora iseliti iz stana. No, koliko je čovjek zaista spreman držati se svojih načela, čak i onda kada je osobno ugrožen i kada je dovedena u pitanje budućnost njegove obitelji? Ultimativna dilema koju pred Stockmanna postavlja vrag u liku njegova punca, bogatog tvorničara (Thomas Bading) jest - a što ako iz svega može izvući i neku osobnu korist?
Publika HNK-a, koja je u utorak dupkom napunila središnji nacionalni teatar, ispratila je glumački ansambl teatra Schaubühne gromoglasnim dugotrajnim aplauzom i ovacijama.
"Neprijatelj naroda" jedan je od ukupno tri intrigantna naslova 17. Festivala svjetskog kazališta, koji se u organizaciji HNK-a Zagreb održava od 28. rujna do 3. listopada. Festival je otvorila predstava "Lomeći valove" po filmu Larsa von Triera, produkcija Les Théâtres De La Ville De Luxembourg u režiji luksemburške glumice i redateljice Myriam Muller. Posljednja predstava u programu bit će projekt "Nachlass – predstave bez likova" kazališne trupe Rimini Protokoll u režiji Stefana Kaegija, koja igra 2. i 3. listopada u prostorima Scenskih radionica HNK-a Zagreb u Adžijinoj ulici. (Hina)
