Tonči Valentić pripadnik je srednje generacije hrvatskih filozofa, sociologa i interdisciplinarnih teoretičara kulture. Ova knjiga iznimno je dragocjena za hrvatsku znanstvenu publicistiku. Sastoji se od sabranih kritičkih prikaza, recenzija i osvrta na 52 djela domaćih i stranih autora koji su obilježili protekla dva desetljeća na različite načine. Knjiga precizno i sustavno prati te kritički registrira višestrukost i razgranatost filozofijskih smjerova i intencija suvremenih humanističkih znanosti. Valentić je stekao status kritičara koji situira djelo u kontekst vremena, istodobno ga hermeneutički brižno raščlanjuje i dekonstruira u matrici drugih tekstova. Naravno, svaki je kritički pristup povezan s vlastitim interpretacijskim vidokrugom subjekata kritike. tako je bjelodano u kritikama i prikazima autora generacijski sukladnim njegovim interesima. To su pripadnici postmoderne teorije u Hrvatskoj krajem 1990-ih i posljednje desetljeće 21. stoljeća. Tekstovi o knjigama Badioua, Žižeka, Foucaulta i domaćih autora (Cipra, Sutlić i drugi) dokumentiraju scenu pisanja i mišljenja u Hrvatskoj nakon krize dominantnih teorijskih modela kao što su bili strukturalizam, poststrukturalizam i teorija recepcije. Valentićev je način argumentacije u ovim kritičkim tekstovima uvijek na razini što je više moguće objektivne vizure o djelu u korelaciji s drugim srodnim djelima i idejama. (Durieux)
