iza scene

Propala tvornica u Barceloni sada je radno mjesto kreativnih pankera


vrijeme: 7.10.2014.

La Escocesa nije ni skvot, niti poligon za partijanje, niti galerijski prostor za prodaju eksponata. Kako je recesija 'spasila' radni prostor umjetnika iz Barcelone, piše Krešimir Dujmovińá.

La Escocesa nije ni skvot, niti poligon za partijanje, niti galerijski prostor za prodaju eksponata. Stara tvornica u barcelonskoj četvrti Pouble Nou ima ozbiljniju misiju. Umjetnici tamo – nevjerovatno – rade.

Foto: Krešimir Dujmović

Barcelona je u devedesetima sa selidbom europske proizvodnje u Aziju zgodno riješila problem opustošene industrijske arhitekture. Točnije, riješili su ga sami umjetnici, zauzevši prostore u neuglednim gradskim četvrtima i pretvorili ih u kreativne centre gdje su naprosto dolazili raditi. Bilo da su slikari, kipari, inovatori, instalatori ili glazbenici. La Escocesa, nekadašnja tvornica tekstila sa škotskim uzorkom najmlađa je od 18 centara koji se danas grče za opstanak. Istovremeno je i, prema riječima njezinih zaposlenika, najpankerskija. Industrijski kompleks barata s tucetak odvojenih prostora u koje umjetnici i inovatori dolaze raditi, mahom je zatvorena za javnost i razgledavanje, premda prostorno i vizualno zadovoljava sve preduvjete za postati partijanerskom mekom. Tek jednom u nekoliko mjeseci pripušta znatiželjnike kroz program 'Dani otvorenih vrata' gdje rezidencijska ekipa stoji na raspolaganju gostima elaborairajući čime se i kako bave.

Foto: Krešimir Dujmović

Neki barcelonski kreativni centri imali su recesijsku sreću. Taman kada je katalonska vlada negdje 2006. u dealu s elitnim dizajnerima i multimedijašima povezanima s velikim korporacijama i građevinskim kompanijama krenula sve te tvornice kulture transformirati u uredske prostore, kreditna pipa je presušila i mnogi su (zasada) ostali pošteđeni. Ali ne baš dokraja. Kike Bela, upravitelj La Escocese isporučuje mi kroki situacije: „Naš je kompleks u vlasništvu grada, kao i svi ostali kreativni centri u Barceloni koji su novina za kulturu Katalonije. Nažalost, ljudi u gradskoj upravi još uvijek ne razumiju što je to umjetnička proizvodnja i da je za nju potreban radni prostor. U industrijskim područjima živjelo je puno umjetnika. Jasno, troškovi života bili su puno jeftiniji. No, mnogi su izbačeni iz mjesta poput La Escocese. Ili su otišli. Uzeli su novac od grada i iselili. Drugi su ostali, povezali se u udrugu i izborili se za ostanak. Za sada je dobro. Gradsko vijeće je popustilo, između ostalog i zato što su mnogi od objekata u kategoriji nacionalne baštine. Tko god bi ih htio kupiti morao bi po zakonu dati pedeset posto na upravu gradskim vlastima.“

La Escocesa radno ugošćuje većinom skulptore, keramičare i slikare, no jedan se momak izdvaja originalnim konceptom trodimenzionalnog printanja odjeće. Tridesetogodišnji Gerard Rubio preko  digitalnih 3D modela koje sam projektira i automatiziranih tkalačkih strojeva povezanih sa računalom, doslovce plete 'open-source' džempere, šalove, haljine.. Sve u želji da danas sutra što veći broj ljudi počne samo dizajnirati i izrađivati svoju odjeću i razmjenjivati ideje o tome kako bi se proces proizvodnje mogao usavršiti i učiniti jeftinijim.
„Napravio sam svoje pleteće mašine od nule. Htio sam da budu što jeftinije, jedna me došla 500, druga 300 eura. Ideja je da budu pristupačne što većem broju ljudi. Svaki korisnik mašine ujedno je i njezin potencijalni developer. Ukratko, možeš sam izraditi svoj stroj za izradu odjeće, a onda i sam dizajnirati svoju odjeću na računalu. Ili doneseš svoj 3D model kao datoteku u printaonu. Španjolska tekstilna industrija je kolabirala, svi nose istu i loše izrađenu odjeću. S mojim modelom se, k tome, rješava problem pakiranja i pohranjivanja odjeće“, kaže Gerard i upućuje me na svoj blog www.openknit.org.

Foto: Krešimir Dujmović
 
Najam svog studia u La Escocesi plaća 100 eura mjesečno, cijena je idealna, ali još uvijek nemaju riješeno grijanje preko zime. Činjenica da mu je odjevni open-source projekt jedini posao prisiljava ga da živi sa roditeljima, što je postao španjolski kućanski leitmotiv. I on mi priča da su gradske vlasti htjele prodati kompleks u kojem rade, ali se to na kraju nije dogodilo. „Da nema nas, ovdje bi bilo samo smeće i ljudi koji stvaraju probleme. Mi smo stvorili vrijednost. Sve što izlazi iz naše tvornice kulture ima gradski logo, i to je ono što im dajemo nazad u zamjenu za sufinanciranje i subvencije.“
Dakako, sa – koliko god mizernim – gradskim sredstvima, dolaze i pritisci i uvjeti. La Escosia je bila samoorganizirana zajednica, no vlada želi vlastita pravila. Želi kontrolirati način na koji rade, kaže Gerard, kojem to i nije preveliki kompromis dokle god ima slobodu baviti se svojom idejom za malo para.

Konzervativna katalonska vlada nije baš sugovornik iz snova. Službena vizija budućnosti Barcelone je pretvoriti grad u čisto, uređeno i turistički nabrijano mjesto. Nova i rubna suvremena umjetnost ne slaže se u taj puzzle. „La Escosia je ono kako je Barcelona izgledala devedesetih. Još uvijek slobodna. I to nam je jako važno. Biti stvarni, prirodni, organički, istiniti. Ljudi još uvijek ne razumiju da ovo nije galerija, niti skvot, niti klub, nego radni prostor. Zato nije čudno kada mi kažeš da mnogi koji žive na 500 metara odavde ne znaju da postojimo. Sadašnja katalonska vlada trudi se higijenizirati javnu sferu i ne razumiju da i umjetnici trebaju živjeti. I to dobro živjeti. Ne razumiju da smo svi ovdje profesionalci. I da bi nas trebalo posjećivati puno više kustosa i galerista, a ne da se kreću u krugovima koji nemaju veze sa prosječnim stanovnikom Barcelone. Koliko im je stalo pokazuje i činjenica da su nam dali 4000 eura za obnovu čitavog kompleksa. Sada je pritisak i da se transformira čitav prostor ne bi li zadovoljio najnovije konvencije sigurnosti. Ne sviđa nam se to. I kako napraviti solidnu promociju, organizirati izložbe ili išta slično sa mizernim vladinim sredstvima? Ako se nastavi sa sadašnjom politikom i sadašnjim ljudima ovakva mjesta će definitivno nestati2, mračno zaključuje prvi čovjek La Escosie, Kike.

Za razliku od zagrebačke Medike ili Močvare koje bi se dezintegrirale u ništavilo da im ne rade šankovi i ne trešte DJ-vi, u Barceloni alternativna scena očito nešto stvarno i proizvodi. La Escocesa se nastoji integrirati u život svoje četvrti, baš kao i ostali kreativni centri. Ključna riječ Katalonaca je uključivanje. Neovisno o porijeklu, dobi, spolu ili o tome što je tko pojeo za doručak.