izložba

'Dubrovački vjetrovi' - izložba Antuna Maračića


vrijeme: 14.10.2017. - 1.11.2017.
mjesto: Dubrovnik, Galerija Flora, Galerija Otok

Izložba Dubrovački vjetrovi Antuna Maračića, bit će otvorena 14. listopada 2017. u Galeriji Otok, Dubrovnik, te dan kasnije, u nedjelju 15. listopada, u dubrovačkoj Galeriji Flora. Oba otvorenja bit će upriličena u 20 sati.

ANTUN MARAČIĆ "Dubrovački vjetrovi

subota; 14. listopada 2017. u 20 h; Galerija Otok
izložba ostaje otvorena do 1. studenog 2017.

nedjelja; 15. listopada 2017. u 20 h, Galerija Flora
izložba ostaje otvorena do 25. listopada 2017.

Zapisi samoće

Predstavljeni radovi Antuna Maračića impregnirani su intenzivnom emocijom prema Gradu u kojem je živio i radio punih dvanaest godina. Kao kustos i likovni kritičar, kao borac za prostor slobode u suvremenom izrazu, Antun Maračić je glasan, nepokolebljiv, ustrajan, moderni Don Quijote. Kao umjetnik, naprotiv, tih je i nenametljiv, istražuje rubna područja između života i umjetnosti, digitalnim medijem se koristi prema potrebi, bez pretjerane želje i ambicije ulaženja u prostor medijskog eksperimentiranja, s jasnim konceptualnim nasljeđem vidljivim u ogoljavanju stvaralačkog postupka i nepostojanju suvišnog, redundantnog. Odabrane serije fotografija koje prikazuje u prostoru Galerije Otok snimane su kroz dugi period i makar imaju različitu polaznu točku, svaka na svoj način svjedoči autorovo vrijeme prisutnosti u dubrovačkom prostoru.

Serija Promatrači mora (2006. – 2009.) prikazuje ljude na klupi iznad Banja koje je snimao onda kad bi u njihovom govoru tijela (premda su uvijek okrenuti leđima) prepoznao kontempliranje prizora, svojevrsno proširivanje vremena koje nas sapinje u svakodnevnom funkcioniranju. Čini mi se da je od svih autorovih serija koje uključuju ljude serija Promatrači mora najpoetičnija, u potpunosti lišena dekonstrukcije prizora koju Maračić, u konceptualnoj maniri, demistificirajući stvaralački postupak, često provodi. Ovdje nema ni humora koji je integralni dio serije Parazitiranje na prizorima sreće, ni povlaštene vojaerske pozicije, jer umjetnik rukovodeći se prepoznatim mirom trenutka zapravo postaje dio prizora, sudionik prije nego svjedok. Prolazeći svaki dan istim putem i prepoznavajući male odmake od uobičajenog, bilježio je zapravo potpuno prožimanje čovjeka s krajolikom, posvemašnje projiciranje unutarnjih svijetova na van, harmoniju s ambijentom humanističkog predznaka.

Upravo dijametralno suprotna je serija Parazitiranje na prizorima sreće (2007. - 2012.) koja uključuje snimanje čina fotografiranja mladenaca od strane profesionalnih fotografa za vjenčanja. Umjetnik je fascinirani promatrač, dobronamjerni voajer koji, kako sam kaže „ne snosi odgovornost za scenu ali je koristi kao senzaciju“.

Provodi dekonstrukciju iluzije koja se fotografskom seansom nastoji stvoriti i koja teži zamrznuti osmijeh, poljubac, mladost u režiranim prizorima s dubrovačkim ambijentom u pozadini. Različitim opservacijama koje uključuju hvatanje neobičnih poza profesionalnih fotografa, apostrofiranje nesavršenosti bilo mladenaca ili njihovih uzvanika, te spajanje nespojivog poput bilježenja sraza bogate odjeće, rekvizita za snimanje i samog ambijenta, umjetnik stvara životne prizore obilato prožete humorom.

Serija fotografija Dubrovački pult (2007.-2012.) razlikuje se od ostale dvije izložene serije ponajprije po svojoj filmskoj retorici – vremenskom rasponu unutar kojeg se prati sudbina jednog trbušastog pulta od bilježenja njegovog postava u predvorju dubrovačkog gradskog kina, preko raznih mijena do neslavnog završetka na spremištu odbačenih stvari. Fokusirajući se na smještaj pulta unutar velikog praznog predvorja (nehotice fotografije dobivaju i dokumentarni značaj jer je taj prostor sada zasićen sadržajima), umjetnik čini opipljivim i prostor samoće koji projicira u fotografiju.

Slika tog neuglednog objekta u velikom praznom interijeru, djelovala je poput nekakve zgusnute materijalne metafore samoće kinoposjetitelja.(A.M.)

Ono što čini gotovo nadrealnu komponentu fotografija smještaj je pulta van konteksta, bez stvarne funkcije koja se tu i tamo aktivira, kako sam autor primjećuje “ više iz milosrđa (kad je već tu) nego iz stvarne potrebe.”

Metamorfoze pulta prekrivenog reklamama ili gotovo kamufliranog za razne prigode funkcioniraju kao slabi pokušaji prekrivanja potpune neuklopljenosti nezgrapnog, usamljenog objekta. U tom smislu znakovite su fotografije pulta naspram blještavila Straduna ili pulta okrenutog na bočnu stranu u potpuno nelogičnom postavu ispred staklenog izloga prodavaonice. Na njima autor po prvi puta zaviruje u nutrinu objekta i predstavljajući njegovu derutnost i pohabanost, dodatno ocrtava nesklapnost objekta i njegove funkcije. Fotografija praznog predvorja snimljena u danima kad je autor primijetio nestanak pulta karakteristična je autorova igra s iščeznućem sadržaja i odsutnošću koja aktivira mehanizme sjećanja i očekivanja. U istoj godini kada pult završava sa svojom “službom” i tvorac njegovog humaniteta, umjetnik koji je preko tog neživog objekta ispisao cijelu priču o neuklopljenosti i usamljenosti napušta Dubrovnik kao svoj radni i životni ambijent.

Zbog humanizacije neživih stvari i stavljanja u fokus marginalnog i naizgled nebitnog, serija fotografija koja tematizira dubrovački pult srodna je umjetnikovim low tech filmovima, koje u ovoj dvokomponentnoj izložbi predstavlja u Galeriji Flora.

Filmovi snimljeni malenom digitalnom fotokamerom u jednom kadru, direktne su zabilješke doživljene senzacije tijekom bivanja u dubrovačkom prostoru, a s obzirom da je u četiri filma vjetar glavni pokretač radnje, umjetnik ih svrstava u seriju Dubrovački vjetrovi. U gotovo svakom od tih kratkih filmića povremeno se pojavljuju ljudi u prolazu, ali su potpuno nebitni naspram neobičnog plesa i kretanja neživih stvari bilo da je riječ o frenetičnoj vrtnji papira kod spomenika Marinu Držiću, samoubilačkom zabijanju bijele najlonske vrećice u stakleni izlog, gordom napuhivanju zelene cerade kojom je bio prekriven gornji dio Orlandova stupa ili poskakivanju ferala koji rade mliječne kvadratične sjene u snimci puste ulice u noćnom prizoru. Kratki film koji je srodan spomenutoj seriji, Fado-medo, prikazuje kako balon-medo napunjen helijem i pokretan zrakom iz klimatizacijskog uređaja “pleše” uz melankolične zvuke fada koji se razlijevaju u pozadini.

Krhkost motiva, nepostojanje druge radnje od one koja je nastala slučajnošću i niska razina produkcije u klasičnom filmskom uratku bile bi nepoželjne kategorije dok u Maračićevim kratkim filmovima signaliziraju ogoljelost postupka i odsustvo predumišljaja. Riječ je o neplaniranim i pronađenim marginalnim situacijama prožetim humorom za koje su bile potrebne samo samoća i izoštrena percepcija. (Rozana Vojvoda )

https://www.facebook.com/Galerija-Flora-1025816650817690/
https://www.facebook.com/art-radionica-lazareti-art-workshop-lazareti-98169105980/