Preskočite na glavni sadržaj

Igor Ruf – izložba u SC-u

U sklopu likovnog projekta 'Oni dolaze....', u utorak, 18. svibnja, u Galeriji SC predstavlja se umjetnik Igor Ruf. Izložba 'One of a Kind and Five Others' množe se razgledati do 25. svibnja.
vrijeme: 18.05.2010.
mjesto: Zagreb, Croatia
url: http://www.festival-price.profil.hr/
'Vjerojatno najpoznatija i najranija parabola o istinskoj spoznaji, opisuje čovječanstvo kao grupu ljudi koja je čitav život vezana lancima i okrenuta zidu pećine u kojoj se nalazi. Iza zatočenika plamti vatra, a sve što se događa izvan pećine baca sjene na zid. Promatrajući sjene, zatočenici im postupno pripisuju tumačenja, ne shvaćajući koliko su ona zapravo odmaknuta od stvarnosti. Filozof koji se uspijeva osloboditi okova i izaći na svjetlost izvan pećine, uviđa što stvarnost jest, ali ne uspijeva prosvijetliti ostale zatvorenike. Ljudska spoznajna moć, kako je Platon ocrtao u Alegoriji o pećini, pokazuje uspon filozofa iz tmine neznanja na svjetlo istine. Povratak u pećinu i smrt od ruku neznalica, jest tisućljetna ljudska situacija. U podlozi mita je svijest o raspoznavanju spoznajnog od osjetilnog, originala od kopije, stvarnog od simulacije.

Međutim, u hiperrealnom vremenu takva distinkcija se pokazuje oskudna. Hiperrealnost postavlja novi problem-problem simulacije. Svijet nam više ne nudi nikakve temelje kojima bi mogli razlikovati iluziju od zbilje. Simulacija, kako objašnjava Baudrillard, nije više spekularna niti diskurzivna, već nuklearna i genetička. Stvarno se proizvodi polazeći od minijaturnih ćelija, matrica i memorija, modela upravljanja- i polazeći od toga, može se reproducirati bezbroj puta.

Rad 'One of a kind and five others' Igora Rufa poigrava se značenjem simulacije, matricama i originalima. Prostorna instalacija fingira ambijent visokotehnološke pećine. Pet svjetlosnih objekata-kutija raspoređenih u prostoru definira atmosferu. U nadprosječnoj veličini postavljena je u središte galerije ljudska figura izvedena od sintetskog materijala Acrystala. Muško tijelo posve je generičko, ali istodobno i (auto)referencijalno. Na tijelo postavljen svjetlosni objekt umjesto glave, priziva N. J. Paikovske performanse sa televizorima. Istodobno, elektromotori unutar kutija generiraju svjetlosni pokret. Čitav raspored objekata gotovo da sugerira mizanscenu SF filma. Analogno tome posjetitelji izložbe postaju zatvorenici pećine, sudionici film stilla ili pak prosvjetljeni filozofi?

Ljudski um, programiran kako bi stvarao veze među mislima, ne duguje svoju moć invencije ničemu drugome nego vanjskim okolnostima i navici povezivanja sve dok je izložen intenzivnim doživljajima. Ulaskom u prostor galerije, podređeni smo hipnotičkom svjetlosnom gibanju - sjenama u kojima olako, metodom asocijacije, prepoznajemo forme (let ptice, vala itd). Teško je odrediti koju sjenu projicira određeni objekt - sjene postaju samostalne. Na djelu je trenutak iluzije koju smo u potpunosti spremni zamijeniti za zbilju. Za Deleuzea virtualno označava prikaz, sliku koja se generira u odnosu na referentni objekt, ali na način da ga potpuno zamjenjuje. Dva načina postojanja međusobno se isprepliću, dakle, zbiljsko i imaginarno, realno i virtualno, progone jedno drugo, izmjenjuju svoje uloge i postaju nevidljivi2. U vrtlogu repetitivnih svjetlosnih formi pokušavamo pronaći onu ishodišnu, 'originalnu', i dok uviđamo da takva ne postoji, jedino nam se ljudska figura pričinjava kao istinska. Opipljiva materija u koju smo u stanju povjerovati, koja je ujedno i 'one of a kind'- jedinstvena, jednoznačna.  I tada vlastitom logikom opet kreiramo simulaciju...' Petra Tomljanović