izložba

Cijena umjetnosti - izložba / aukcija


vrijeme: 24.10.2009. 17,00
mjesto: Zagreb; Atelieri Žitnjak, Žitnjak 53
organizator: Atelieri Žitnjak

Povodom Dana otvorenih ateliera, u subotu, 24. listopada, Atelieri Žitnjak organiziraju izložbu / aukciju ' Cijena umjetnosti'. Događanje je zamišljeno kao umjetnički projekt koji obuhvaća aukciju radova korisnika ateljea i pozvanih umjetnika, izložbu radova sa aukcije, te diskusiju, tribinu koja će se održati tijekom studenog na temu tržišta umjetnina.

Voditelj aukcije: Vili Matula

'U posljednjih nekoliko desetljeća svjedočili smo ogromnim ekspanzijama mehanizama koji su se razvili oko suvremene umjetničke scene, a koji se sve više uobličavaju u gospodarski sustav s vlastitim pravilima i mrežom različitih aktera i visoko specijaliziranih operatera. Tržištem umjetnina, danas, u osnovi upravlja kompleksni  sustava galerija, kolekcionara i aukcijskih kuća koje doprinose trgovini umjetničkih djela, te utječu na njihovu revalorizaciju u smislu kvalitete, a time i cijene. Promet tog tržišta na međunarodnoj sceni u prosjeku godišnje iznosi, prema neki izvorima, više od 20 milijardi eura. Ušavši tako u sustav društvenih i tržišnih vrijednosti, suvremena umjetnost nije samo zadobila sve veći značaj u sferi sustava kulturnih referenci, već je time postala pravi ekonomski faktor, područje ulaganja i zarađivanja čemu najbolje svjedoče rastuće cijene na međunarodnim aukcijama i sve veći broj događaja, bijenala, festivala te sajmova koji, naravno, privlače i sve veći broj posjetitelja. Čak i vrijednost pripisana umjetničkom djelu temelji se gotovo isključivo na ekonomskom uspjehu te njegovoj cijeni.

Bitno je naglasiti zaokret koji se dogodio u posljednjih 20 i više godina. Tržište umjetnina preuzelo je od muzeja ulogu kritičkog i kulturnog autoriteta i kao presudni faktor vrednovanja stavilo cijenu.  U ovom trenutku tržište stvara vrijednosti, koje se ne temelje samo na parametrima razvoja i estetske tradicije, već prvenstveno na cijeni. Ta promjena odnosi se i na postojeće uloge i funkcije aktera koji sudjeluju u tom procesu.  Uočena je i određena kompetitivnost privatnih kolekcionara koji žele pokazati da mogu konkurirati instituciji. Njima je to olakšano jer njihov rad je drugačije reguliran i mogu djelovati brzo budući da raspolažu vlastitim, a ne javnim novcem. Za razliku od njih muzeji zbog ograničenosti sredstava sve su manje u mogućnosti često obnavljati zbirke te im je tako otežana njihova temeljna uloga u izgradnji kulturnog identiteta kao i očuvanje povijesne memorije zajednice.

Problem se javlja na više razina; neki umjetnici i sami su postali poduzetnici stvarajući radove za elitno tržište i ciljanu skupinu kolekcionara koji su postali glavni konzumenti i ulagači, te se neizbježno nameće pitanje kompromisa i prilagodbe umjetnika tržištu. Oni se nalaze u nezavidnoj situaciji borbe za dobivanje sredstva potrebnih za realizaciju ideja i pronalaska odgovarajućih institucija u kojima bi svoj rad prezentirali javnosti te pronalaska kupaca kako bi ostvarili vrijednost rada u financijskom smislu.

Tradicija kolekcionarstva je duga i potreba za umjetnošću oduvijek je postojala, no pitanje je koliko kolekcionara čije zbirke rastu postoji, a da javnost za njih i ne zna, egzistirajući tako izvan poreznog sustava i tvoreći jednu rubnu zonu već postojećeg tržišta s bazom podataka bitnih za umjetničku sredinu kao pokazatelja šireg interesa pojedinaca spram umjetnosti.

U zemlji sa svega nekoliko većih kolekcija koje imaju ambiciju biti javne i djelovati kao takve, bez privatnih galerija koje zastupaju umjetnike, postavlja se pitanje raznolikosti potražnje tržišta, a otvara se i pitanje materije koja se kupuje. Nedavno sam sudjelovala na panelu gdje je renomiranoj konceptualnoj umjetnici postavljeno pitanje u kakvoj se kutiji dobije njezin rad (napomenula bih da se radi o interaktivnom i multidisciplinarnom internetskom projektu). Tradicionalna okolina nije navikla na nove medije te ju zanima kako kupiti performans, videorad ili land-art? U kakvoj kutiji „to“ dolazi? Postoje različiti čimbenici i uvjeti koji se moraju uzeti u obzir pri određivanju novčane vrijednosti umjetničkog djela, no većina njih primjenjiva je prvenstveno kod klasičnih medija. Što se događa s novim medijima? Može li se kupiti ideja i kako ju zapakirati da sva prava ostanu zajamčena, i ona umjetnika i kupca?  Koja je cijena rada koji se ne može objesiti na zid, koji nije opipljiv i na prvi pogled lako razumljiv?

Iza niza pitanja o cijeni umjetnosti kriju se pretpostavke vrijednosti koje treba propitati, jer kako inače odrediti vrijednost umjetničke ideje i intelekta naspram utrošenog fizičkog rada? Kako načiniti razliku u vrednovanju i cijeni klasičnih medija i umjetnina koje se najčešće uvrštavaju u kolekcije od privremenih i konceptualnih projekata? Jasnog odgovora naravno nema, i premda svijet novca i umjetnosti možda nije ekvivalentan, u mnogo toga je sličan, i kako je Daniel Spoerri rekao: „Mijenjajući umjetnost za novac, mijenjamo jednu apstrakciju za drugu.' Karla Pudar

(I.P., 22.10.2009)