U zagrebačkoj Galeriji VN, u srijedu, 11. travnja, u 19 sati, otvara se izložba Dražena Budimira pod nazivom 'So Far So Good... Extended'. Izložba je otvorena do 3. svibnja.
vrijeme: 11.04.2012. 19,00
mjesto: Cinema Gric, Booksa, Zagreb
Mizaru, Kikazaru i Iwazaru – tri japanska mudra majmuna daju nam sažete upute: ne gledaj, ne slušaj, ne govori! Što onda da radim? Metamorfoziranim znakovima za obavezno nošenje zaštitne opreme Budimir pridružuje drugačiji tekst: Eatshit, Sodoff, Shutthefuckup.
Na koliko se nivoa poigrava autor? Prenoseći estetiku jednostavnih shematiziranih oblika znakova obavijesti i upozorenja uobličenih obojenim poljima, on u svaki nivo unosi pomak. Tako stvara komunikacijsku slijepu mrlju koja nastaje na mjestu gdje se oblik, funkcija i značenje prepoznatljivih elemenata ne poklapaju s poznatim i očekivanim. Slijepu točku pronaći ćemo i u priči o tri majmuna, i u stiliziranim prizorima, i u naslovima koji se pojavljuju kao izrečeni tekst u obliku transkripcije engleskog izgovora. No to nije sve! Pomak će biti prisutan i na sljedećem nivou – u sferi recepcije, preispitivanja sivog polja nepreklapanja u koji se smještaju nova značenja.
Dražen Budimir svoje poruke izriče naizgled jednostavnim vizualnim znakovima upozorenja. Poruke sastavljene od slikovnih simbola uče nas jeziku ili možda pismu zajednice koja se ne služi govorom već misli bez posrednika preobražava u vizualne metafore sofisticiranog likovnog govora. Takvo nas razmjenjivanje dijelom oslobađa tvrdog zapovjedništva racija i dopušta emocionalno-imaginarnom sustavu da pruži svoje pipke u sferu 'vizualnog govora'.
Možemo li zamisliti svijet u kojem bezobličnost saznanja nikada ne pretvaramo u restriktivnu racionalnost riječi već je transferiramo u slojevitu gotovo neiscrpnu realnost slikovnog izraza? Ne, ovo zapravo nisu ideogrami, stvar se zaustavlja stepenicu niže. Ideogramu prethodi apstraktni pojam, ovdje se smisao gradi isključivo od situacija. Značenje, učestalost, razloge i povode te sav ostali uzročno-posljedični balast ostavljamo po strani.
Budimirovi radovi koristeći popartističko kolažiranje ispražnjenih formi i banalnih poruka postavljaju značenja u rascjepe. Neka manje ili više konkretna pitanja dotiču slučajno i brzo se od njih distanciraju, samocenzuriraju. Self-censored? Jednostavno ona nisu sadržaj njegovog rada. Budimira treba tražiti u sintaksi slikovnog mišljenja, u obilježjima izmišljenog svijeta bez govora i jezika, bez riječi i posrednika. Značenje se stvara u meni i tebi. Ona izlaze iz neposrednih suprotstavljanja i sazidana su od onoga što znamo i onoga što ne znamo a možda ćemo doznati. So Far So Good… Marina Viculin
