predstava

Koncert u Matici hrvatskoj - Javor Bračić, glasovir


vrijeme: 08.03.2004. - 08.03.2004.20 h
mjesto: Palača Matice hrvatske, Strossmayerov trg 4, Zagreb
organizator: Matica hrvatska

U ponedjeljak 8. ožujka u 20 sati u Palači Matice hrvatske održat će se koncert Javora Bračića. Na programu: Juranić, Debussy, Brahms.
Zoran Juranić: Buona sera *praizvedba Claude–Achille Debussy: Pour le piano Prélude Sarabande Toccata Johannes Brahms: Varijacije i fuga na Händelovu temu, op. 24 Javor Bračić rođen je u Zagrebu 1985,, gdje glasovir počinje učiti kod prof. Vinke Brajer (Glazbena škola Ivana pl. Zajca), a nastavlja kod prof. Jelice Kuzmin (Glazbena škola Pavla Markovca). Od jeseni 2003. student je na Universität Mozarteum Salzburg u razredu prof. Karla-Heinza Kämmerlinga. Dobitnik brojnih nagrada u Hrvatskoj (Hrvatsko natjecanje učenika i studenata glazbe i plesa – županijsko i državno, EPTA – Međunarodno natjecanje za mlade pijaniste – Osijek, Međunarodno natjecanje Etide i skale) i inozemstvu (Međunarodno natjecanje mladih pijanista u Bruxellesu, natjecanja u Moncalieriju, Saleu), Javor Bračić 2002. osvaja titulu apsolutnog pobjednika na 2. natjecanju mladih pijanista Zlatko Grgošević (Zagreb). Iste godine po pozivu organizatora nastupa na VIII. međunarodnom festivalu Music Youth Hope u Petrozavodsku (Rusija), sudjeluje na međunarodnim kongresima EPTA-e u Norveškoj i Mađarskoj, potom na Memorijalu Darko Lukić (Osijek), a od brojnih nastupa posebno je dobro bio prihvaćen njegov koncert u okviru Zajčevih dana u Rijeci 2001. Mladi – a umjetnici. Usavršava se na seminarima kod uglednih pedagoga (P. Eicher, D. Achatz, A. Portugheis). Suitu Pour le piano Claude Achille Debussy (1862.-1918.) piše u razdoblju od 1894. do 1901. Tri stavka (Prélude, Sarabande, Toccata) asociraju u ideji francusku čembalističku tradiciju, na izniman način ostvarenu u drugom stavku (Sarabande), koji će Maurice Ravel poslije obraditi za orkestar. Pozivanje na navedeno naslijeđe u artikulaciji kontinuiteta i izraza francuske glazbe prisutno je u oba skladatelja, no premda je riječ o dva u bitnom različita svjetonazora, često im se, posebice Ravelu kao mlađem, predbacivao utjecaj drugoga, pa i plagijatorstvo. Tako se, primjerice, tvrdilo da se Ravelova skladba Jeux d eau (1902.) previše u posebnosti načina glasovirskoga sloga oslanja upravo na suitu Pour le piano, što je Ravel javno opovrgavao: "... Iznimno cijenim ovu Debussyjevu skladbu, no, u tom smislu, s pijanističke strane ona ne sadrži ništa nova...". Djelo, međutim, naznačuje novouspostavljeni, jednakovažan za pitanje pristupa instrumentu kao i razvoja glazbenog jezika, princip elementa boje, koji je Debussy uz nove okvire harmonijskoga jezika i pokreta načinio temeljem vlastita shvaćanja i gradnje glazbenoga izraza. To je možda najočitije u drugome stavku zbog duboke rafiniranosti evokacije oblika, dok okvirni stavci, bitno određujećeg ritamskoga aspekta, razvijaju načelo gradbenosti tonskih ploha i prostornosti nasuprot linearnosti pokreta: "... Prvi stavak građen je na dva motiva, melodijskom i ritamskom koji se razvijaju u prvim taktovima čemu slijedi opsežan srednji dio snažne potisnute napetosti, a završava kadencom recitativnoga karaktera koja će se transformirati u nizove uzlaznih i silaznih ljestvica... Drugi stavak, gotovo obredne ozbiljnosti, jezgra je i vrhunac skladbe s nizovima kvartnih akorda u srednjem dijelu... Treći stavak briljantnoga i živog virtuoziteta početnu temu gradi na intervalu kvarte, potom se drugi, mnogo mirniji motiv postupno razvija u široku pjevnu liniju nakon čijeg nagloga prekida ponovno nastupa prva tema te završna briljantna coda...". Johannes Brahms (1833.-1897.) glasoviru posvećuje nekoliko nizova varijacija, a varijacije i fuga na Händelovu temu, op. 24 (1861.) jedna su od njegovih najposebnijih pohvala načelu tradicije - od izbora teme, načina variranja pa do završne fuge, supstantna i zaokružena izraza konotacija udaljenih epoha. Uporište invencije u specifičnosti je sloga, bogatstvu harmonijskoga jezika, intenzitetu i plastičnosti boje i složenosti fakture, dok je usmjerenost na detalj potencirana i slijedom odnosno razlikovnošću međuodnosa varijacija. U tome zadivljuje umijeće kanonizirane ljepote novouspostavljenoga reda, posebice s obzirom na opsežnost skladbe (25 varijacija), no bez i naznake mogućeg obola konvenciji, već u potpunosti zadržavajući romantički princip razumijevanja i gradbe glazbenoga djela, često snažnog narativnoga diskursa (melodijska invencija), što skladbu čini jednim od malih remek-djela pijanističke literature. Zoran Juranić (1947.) četverostavačnu skladbu Buona sera (2004.) počinje pisati prije desetak godina ... temeljenu na motivu (kvinteta) iz drugog čina Rossinijeva "Seviljskog brijača", uvjetno kao suitu, skladbu uvodnog karaktera, kraćeg daha, nalik na vježbu... Prvi stavak citat iznosi na način teme, u cjelovitom obliku, no odvojenosti fraza, koja podcrtava slog glasova u izvorniku. Pripremljen na način orkestralnoga uvoda čija će se građa (dvotaktna fraza), također temeljena na segmentu predloška, javljati cijelom skladbom, u drugom, trećem i četvrtom stavku citat je razrađen na način varijacija. U drugome stavku njegov prvi nastup zadržava tek obrise melodijske linije predloška, da bi potom bio iznesen bogatim akordičkim slogom te pokretom koji zadire u konciznost ritma i mjere predloška, naglašena i oznakom tempa (Molto moderato). Treći stavak varira metar kao princip, bogato razrađene građe s elementima sekvenca i pasaža, a koji će u četvrtom stavku, nakon početka srodna drugom stavku (akordi, figura triole), oblikovati bogatu codu kao pripremu jasna nastupa druge, završne fraze citata. Sam završetak opetovani je uvod koji zaokružuje luk skladbe. Posebna je zanimljivost ove skladbe u prostoru harmonijskoga jezika, kojime skladatelj - primarne vokacije i profesije operni dirigent rekreira jedan od najsublimnijih, gotovo zaštitinih, pa i ishodišnih znakova svijeta opere u cjelini, što izabrani motiv jest. Sam početak spoj je načela dvanaesttonske tehnike s elementima inkorporirana citata, potom su tu suzvučja kvartnih akorada, pa sustavnost kromatskoga pokreta koji ornamentira i melodijsku liniju te česta gradba intervalskih sekvenci koje tek posredno utemeljuju harmonijsku sliku.