U srijedu, 12. lipnja, s početkom u 19 sati, u Kući za ljude i umjetnost Laubi, održava se predstavljanje monografije dr. sc. Zrinke Paladino 'Lavoslav Horvat - Kontekstualni ambijentalizam i moderna'. Knjiga kronološki prikazuje život i cjelokupno djelo akademika Lavoslava Horvata, arhitekta koji je djelatnošću uvjerljivo obilježio hrvatsku arhitekturu dvadesetoga stoljeća i u njezinoj povijesti ostvario jedan od opsežnijih i ljepših opusa.
vrijeme: 12.06.2013. 19,00
mjesto: Zagreb; Lauba, Baruna Filipovića 23a
Lavoslav se rodio 27. rujna 1901. godine u Varaždinskim Toplicama, a u Zagrebu je živio od 1906. godine. Po svršetku graditeljske tehničke srednje škole i trogodišnje prakse u arhitektonskom ateljeu Rudolfa Lubynskog u jesen 1926. godine ubrojio se među prvih pet polaznika Škole za arhitekturu profesora Drage Iblera u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji. Iz današnje perspektive kristalizira se važnost tog segmenta izobrazbe u kontekstu Horvatova umjetničkog, ali i životnog sazrijevanja. Istaknuto mjesto u njegovu radu ima razdoblje međuraća kada je, samostalno ili u suradnji s Haroldom Bilinićem, ostvario brojna djela za dva utjecajna investitora, Ivana Meštrovića i Božu Banca, za kojeg je ostvario i dojmljivu palaču na dubrovačkim Pločama.
Od početka 1930-ih godina djela su Lavoslava Horvata izlagana na gotovo svim značajnim izložbama u zemlji, među kojima su i četiri izložbe umjetničkog udruženja Zemlja, a izlaganim se radovima neprijeporno uvrstio među vodeće hrvatske arhitekte. Umjetnik s izraženim senzibilitetom za prostor naslijeđe je i tradiciju zanatskom spretnošću primjenjivao u suvremenom oblikovanju, a jednako se spretno služio i čistim funkcionalističkim postavkama moderne arhitekture. U skupinu tradicijom obilježenih modernih ostvarenja ubrajamo i brojne Horvatove međuratne gradnje u Dalmaciji, a kvaliteta inovativnih rješenja njegova klasicističkog idioma vjerojatno je najčitljivija upravo na primjeru crkve Gospe od Zdravlja na Dobrom u Splitu.
Horvat je ratno vrijeme proveo u svojevrsnoj stagnaciji uz smanjene projektantske aktivnosti, a poratni mu je dio opusa obilježen osnutkom i djelovanjem Arhitektonskoga projektnog zavoda Hrvatske. Uglavnom vezan uz Odjel industrijske arhitekture Horvat je s pratećim timom suradnika ostvario jedan od najopsežnijih opusa industrijske arhitekture u cijeloj državi pri čemu su među projektima najbrojniji oni tekstilnih tvornica, koje su prema njegovim projektima postupno građene u cijeloj zemlji, pa i izvan njezinih granica.
Tvornica vagona, strojeva i mostova Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, Tvornica prediva i konca „Dalmatinka“ u Sinju, te naposljetku Tvornica električnih žarulja „TEŽ“ u Zagrebu, tri su Horvatova projekta koja predstavljaju ključnu hrvatsku modernu arhitekturu socijalizma 1950-ih i 1960-ih godina. Brojnost i valjanost Horvatovih industrijskih projekata i ostvarenja presedan je u našoj arhitektonskoj povijesti pa njihova analiza i valorizacija neupitno pridonose i prosudbi vrijednosti čitave naše poslijeratne arhitektonske misli i prakse. Njegov obiman industrijski opus, od stotinjak ostvarenja i još toliko projekata, obilježen je kompleksnim humanim angažmanom i umnogome je pridonio stručnoj i društvenoj percepciji industrijske arhitekture kao jednakovrijedne. U razdoblju od desetak godina Horvat je potpuno ili djelomično projektirao i čak četiri hidroelektrane u zemlji te jednu u inozemstvu. Neprijeporno je da se visokom arhitektonskom kvalitetom potvrdio na više polja s izvedbama koje su se redovito izdvajale iz uobičajenih projektantskih matrica, ne podilazeći uvjetovanoj formi, već redovito uspostavljajući ispravan odnos sa zadanim ambijentalnim parametrima.
Od 1949. godine bio je predavačem, najprije na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 1960. godine i u Akademiji za likovne umjetnosti. Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU) izabran je 1951. godine, a za redovnog 1963. godine. U Zagrebu mu je 1971. godine dodijeljena nagrada Vladimir Nazor, a 1974. godine i nagrada Viktor Kovačić za životno djelo, čime je uvršten u malobrojni krug arhitektonskih velikana u našoj zemlji, laureata obiju najznačajnijih stručnih nagrada. Umirovljen je 1973. godine nakon više od pedeset godina projektantske prakse, ali je do kraja života nastavio neumorno raditi. Preminuo je 1989. godine u Novom Marofu.
Samozatajan za života, zapostavljen po smrti, Lavoslav Horvat je zavrijedio da njegovo opsežno djelo dospije na zasluženo mjesto u povijesti moderne hrvatske arhitekture dvadesetoga stoljeća.
