Preskočite na glavni sadržaj

Marko Brajković & Diana Drča – izložba u Grožnjanu

U petak, 4. listopada, u Gradskoj galeriji Fonticus Grožnjan otvaraju se dvije samostalne izložbe: 'Vreva u labirintu' Marka Brajkovića te 'Zamke za osmijeh' Diane Drča.
vrijeme: 04.10.2013. 19,00
mjesto: Grožnjan; Gradska galerija Fonticus Grožnjan
'(…) Predstavljeni radovi Marka Brajkovića plasiraju mitološke likove. Grčku, antiku naglašavamo kao početak zapadne civilizacije čime zapostavljamo egipatske ili još starije korijene. Zeus u obliku bika, božanstvo koje surađuje sa smrtnicima, zavodi umjetnika. Bika se poštovalo davno prije nove ere kao znak plodnosti, kao vedskog boga Indru ili kao Minotaura, čuvara kretskog labirinta. On pripada najstarijim egipatskim kultnim bićima kao Hap ili Apis a Kinezi ga spominju unazad 4000 godina.

Marko Brajković poseže za epskim bićima a umjetničku akciju kreira prevođenjem situacija u suvremenost. Njegova odanost mitologiji uzvraćena je sudjelovanjem Arijadne, Europe, Tezeja, Minotaura, Scile i Haribde u ovom slikokazu. Između mnogih Zeusovih ljubavnih afera onaj s Europom, kćerkom kralja Feničana, zauzima posebno mjesto. Ne bi li je zaveo, Zeus se pretvara u bijelog bika koji vabi Europu da sjedne na njegova leđa. Bik je preplivao Mediteran do Krete gdje mu Europa rađa sinove i začinje kretsku kraljevsku kuću. Kasnije, tamo se rađa Minotaur i nastaje labirint. Mistična povijest Europe ima erotske predznake koji se pokušavaju prikriti smiješnim religijskim pravilima, lažnom stidljivošću. Zaboravlja se da erotske djelatnosti nastavljaju civilizaciju i osvježuju svakodnevnicu. Referirajući se na stare originalne kultove umjetnik propituje recentni povijesni trenutak dovodeći u sumnju institucionaliziranu religiju i konvencije današnjice. (…)' Eugen Borkovsky, X. 2013.

'(…) Diana Drča kao okosnicu projekta, keramičkom tehnologijom, oblikuje maske lica. U nekim izvedbama njeno vješto modeliranje rezultira obličjem uglađene, uobičajene maske a neke oblikuje kao začudne grimase. Često nisu simpatične, izazivaju nelagodne konotacije. U postavu one su plasirane na nekoliko načina. Neke su povezane s prostorom mrežne konstrukcije a neke nalazimo postavljene na bjelinu galerijskih zidova. Jedna krabulja postaje medij za pogled na znakoviti pejzaž.

Komentar ovoj izložbi traži rizik i odgovornost doticanja više područja koje autorica svjesno ili nesvjesno apsolvira kako bi došla do rezultata koje podastire. U prostoru nas dočekuje ovalna konstrukcija koja svojom monumentalnošću i strukturiranošću već u startu dramatizira atmosferu. Promatraču je omogućen pristup unutar transparentne barijere kao ponuda za učestvovanje. Autorica mu nudi ekskluzivan pogled iz umrežene situacije.


U drugom dijelu galerije ponuđena je vizualizacija idiličnog prostora slobode. Sa ostalih zidova fantazmagorična, ukočena lica zure u nas očekujući naš pogled. Reskost prikazanog prepoznajemo kao elemente karakteristične za propitivanje identiteta i socijalnih odnosa. Umjetnica je svjesna da vrijeme u kojem živimo zadaje okvire. U nekima od njih ne želimo sudjelovati. Uočavamo nesklad između saznanja i uvriježenog. Bespomoćnost koja iz toga proizlazi okreće nas prema sebi samima i svom položaju unutar datosti trenutka. Ovu spoznaju očitavamo na nizu okamenjenih lica. Sumnja i preispitivanje nameću se sami kao odrednice ideja postmodernizma. Formalno, skulpturalni elementi diktiraju kretanje posjetitelja i utječu na doživljaj. Postavljanje mrežne konstrukcije autorica koristi kao višeznačnu metaforu. Tu je transparentnost zidova u koje se pokušavamo sakriti. Autorica ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Ukazuje nam na nesigurnost uvriježene zbilje. Ove radove možemo percipirati kao provokaciju. Impresije su ponuđene ali nisu opterećene definicijom. Preskočena je naracija. Promatrač je izazvan na doživljaj i razmišljanje. (…)' Eugen Borkovsky, X. 2013.