Izložba Ane Barbić Katičić u Galeriji Academia Moderna

U kontekstu dominantne i sve agresivnije kasnopostmodernističke paradigme, pozicija umjetničkog stvaralaštva i općenito umjetnosti nedvojbeno se promijenila. Podređenost umjetničkih djela zakonima tržišta te različitim marketinškim trikovima odnosno strategijama, kao i rastuća popularnost fatalnog imperativa kako je važnije postati netko nego učiniti nešto, fenomeni su koji već desetljećima uspješno nagrizaju auru njihove ekskluzivnosti. Ili, jednostavnije iskazano, nezaustavljiva transformacija umjetničkih djela u čiste statusne simbole razmjerna je opadanju njihova digniteta, pri čemu će se – zahvaljujući usisavajućoj moći kapitala – prostori istinske radikalizacije ili eksperimentiranja neumoljivo sužavati. Pokušaji autorskih subverzija, bilo iskreni ili tek pozerski, sve češće, dakle, bivaju osuđeni na sterilno rastakanje u žrvnju nametnutog sustava vrijednosti.


Ana Barbić Katičić u svojem najnovijem ciklusu slika na specifičan i autorski zanimljiv način iskazuje svijest o netom iznesenom problemu, pri čemu se njena recentna promišljanja logično nadovezuju - ili je možda ipak bolje reći kako tvore svojevrsnu plodnu antitezu - na ona što ih je svojedobno, prije otprilike osam godina, nadahnuto iskazala izložbom u Galeriji Karas. Tom prilikom Ana je pokazala seriju slika s prikazima unutrašnjosti galerije u kojoj su bila 'izložena' neka od svjetski znamenitih djela nastalih tijekom prošloga stoljeća. Na svakoj od slika jasno se iskazivala podvojenost u tretiranju motiva: izložbeni prostor Karasa uprizoravan je isključivo linijski, što u osnovi znači crtački, dok su remek-djela iz prošlosti bila izvedena slikarskim postupcima i uz posezanje za odgovarajućim koloritom. Autoričina namjera isticanja umjetničkog djela u odnosu na ambijent bila je, dakle, jasno i nedvosmisleno iskazana. Danas Ana opet prikazuje enterijere, ali sve ostalo posve je različito.

Ovi enterijeri, naime, više nisu neutralni galerijski prostori, već prizori iz privatnih salona u vlasništvu različitih svjetski poznatih tajkuna što ih je umjetnica pronašla na internetu. U tim salonima sve vrvi od skupocjenog pokućstva, sagova i dizajnerskih predmeta, a mjestimice, ukoliko se pažljivo gleda, moguće je zamijetiti i pokoju umjetničku sliku. Na taj način dolazi do sveopće nivelacije; umjetničko djelo gubi svoju izvornu komunikacijsku ulogu, posve se utapajući u dekoracijskom amalgamu cjelokupnog ambijenta. Na sociološko-psihološke izazove ovakvih motiva Ana odgovora slikarski radikalno. Ponajprije, ona prizore tajkunskih salona tretira isključivo linijski, čime dodatno ʺskrivaʺ umjetnine i tako svjesno potencira problematiku svođenja umjeničkog djela na, kako sama kaže, običnu materijalističku činjenicu u historicističkom društvu. Nadalje, umjesto uobičajenih tehnika slikanja uljem ili akrilikom, ove slike izvedene su pomoću građevinskog silikona. Slikarica ga na svoja platna istiskuje izravno iz tube, na taj način postižući linijsku titravost i stanovitu artificijelnost, s jasnim aluzijama na pogubnu ispraznost pristupanja umjetničkim djelima isključivo s pozicije statusnih simbola. I napokon, nove Anine slike djeluju izrazito dekorativno. Nimalo slučajno. Svodeći ih, zapravo, na svojevrsni ornament uspjelo joj je – služeći se klasičnim medijem slikarstva - iskazati radikalnu i nadasve uvjerljivu kritiku prevladavajuće ornamentalizacije ljudske svijesti. Vanja Babić