Izložba 'Posveta olovci' u Osijeku

Izvorni postav u Studiju Moderne galerije kolovoza 2015. predstavio je tri slikara hrvatskog suvremenog slikarstva Josipa Vaništu, Davora Vrankića i Duju Medića. Smatrali smo kako tome postavu i ideji u osječkom izložbenom postavu možemo prikloniti veliku slikarsku osobnost pretprošlog stoljeća, Adolfa Waldingera (1843.-1904.) kome je olovka također bila primarni slikarski medij. Time smo ideji izložbe, autorima i njihovim djelima dodali jednu svevremensku i sadržajno novu dimenziju.

Crteži olovkom trojice umjetnika predstavljeni na ovoj izložbi prikazuju brojne sličnosti u uporabi medija, ali i razlike vezane za njihove poetike.
Josipa Vaništu tako ćemo povezati s minimalizmom koji poništava formu, s određenom geometrijskom strogošću kojom konstruira prostore (Večernje očajanje), objekte (Pismo i olovka, Kalvarija) i lica (R. M. Rilke), ali ne da bi potvrdio njihovu prostornost, kako bi se očekivalo od geometrizirana crteža, nego više kako bi ih sveo na njihove vlastite obrise, na sjene onoga tvarnoga.

Davor Vrankić u radovima nastalima (tehničkom) olovkom postiže bogatstvo različitih tekstura u nadrealnim prizorima interijera (In the house there were two of us), arčimboldovskim figurama sazdanima od različitih predmeta ili materijala (Painters & Co) ili mrtvim prirodama (Les Cadeaux). Crtač uživa u stvaranju organskih oblika koji tvore svijet izvan iskustva, bogat u svojem vitalističkom širenju i bujanju, koji je potpuna suprotnost minimalnoj poetici. Uz već spomenutu paralelu jednoga ciklusa s manirističkim umjetnikom Arcimboidom, može se reći da umjetnik teži nesputanom rastu oprostorenoga ornamenta, pa čak i dramatici u osvjetljenju i prostornom postavu (krevet u crtežu iz ciklusa ln the house there were two of us) ili u formama koje pokazuju pregršt nabora, izgu¬žvanih slojeva i nedefiniranih oblika (objekti iz ciklusa Les Cadeaux) što sve asocira na baroknu raskoš.

Najmlađi od ovoga trojca, Duje Medić, iskušava mogućnosti olovke u realnome svijetu, ali toliko približenom našemu oku, da možemo isto tako bez pogreške njegove crteže proglasiti apstraktnima: on, naime, prikazuje mikroskopski uvećane uzorke predmeta iz svojega atelijera. Stvarni objekti svedeni su na svoj maleni detalj, lišeni predmetne odredivosti, a njihova je defInicija označena samo naslovom.

Olovka je tankoćutan alat, idealan za ostvarivanje nenametljivih prijelaza između (spoznajno i prostorno) bliskoga i dalekoga, prepoznatljivoga inedeflniranoga. Vrankić se, osim s teksturama, poigrava i s tradicionalnim zakonima percepcije i prikazom prostornih odnosa, pa ponekad oštrijim crta objekt iza od onoga ispred (to je vidljivo na cvijetu na jednom od izloženih crteža iz serije Les Cadeaux], što je usporedivo s Vaništinim gubljenjem obrisnih linija u portretima, ili u pejzažu Vukomeričke gorice, koji s blago povišenim očištem podsjeća na krajolike Ljube Babića. Unutar nekoliko horizontalnih linija različita područja na bregovima označena su laganim šrafIranjem ili prazninom kao skladno pretapa¬nje oblika u svjetlu (ovdje je nemoguće izbjeći prisjećanje na Pogled na savsku dolinu, umjetnikova duhovnoga srodnika Milana Steinera). Trag grafita naznačuje samo oblike prirodnih formacija, a tek blago pojačano djelovanje olovke dovoljno je za sugestiju sjene i dojma prostora. Na njegovu crtežu Cesta, nepravilan oblik zatvaraju osjenčane plohe, a put koji se gubi na horizontu i formalno i simbolički također označava neizvjesnost. (Feđa Gavrilović, u predgovoru kataloga)