Preskočite na glavni sadržaj

Izložba fotografija 'InDustReal' u Rijeci

Izložba fotografija riječkog fotografa Rina Gropuzza 'InDustReal' otvara se u Rijeci, na Trsatskom kaštelu, u petak, 16. rujna, u 20 sati.
vrijeme: 16.09.2016. 20,00
mjesto: Rijeka
Otvorenje izložbe predviđeno je od  20 sati u galerijskim prostorima Trsatske gradine gdje će autor prezentirati tri najnovija segmenta koncepta InDustReal: 'Mir Junaka' ugostit će ciklus HARTERA posvećen bivšoj riječkoj tvornici papira, a u ”Maloj galeriji“ bit će predstavljene kolekcije ZUCCHER&ERA koja bilježi arhitektonske vizije nekadašnje rafinerije šećera u Rijeci i LANTERNA kojom Gropuzzo reinterpretira romantične legende vezane za izgradnju najsjevernijeg jadranskog svjetionika u Savudriji.(..)

InDustReal“ se kao svojevrsni ”work-in-progress“ projekt podjednako bavi istraživanjem opsežne fotografske arhive Rina Gropuzza kao i promptnom prezentacijom njegovih recentnih radova koji će se u intrigantnim kombinacijama pojavljivati kroz dulje razdoblje u različitim galerijskim i muzejskim ambijentima. Takvim ”retro-aktivnim“ postupkom, autorovim kolekcijama iz prošlih dekada (od već kompletiranih, poput HALUDOVA, do idućih koji će pretraživati riječku uličnu ikonografiju 90-tih, ”backstage“ detalje s milanske modne scene 80-tih itd.), pridruživat će se ne samo njegovi najnoviji, već dovršeni ciklusi (poput HARTERE i LANTERNE) nego i budući radovi čiju realizaciju Gropuzzo tek planira.
Kako sugerira i sam originalni naziv koncepta ”InDustReal“, najočitiju, ali nipošto ne i jedinu zajedničku nit tog dugoročnog izlagačkog kaleidoskopa, pronašla sam u fotografovom zanimanju za arhitekturu i vizualnoj interpretaciji odnosa ljudskog tijela i prostora. Riječ je o najrazličitijim građevinskim kompleksima od kojih su najzanimljiviji primjeri zapostavljenih spomenika kulture, devastiranih turističkih resorta, napuštenih tvorničkih pogona ili prenamjenjenih primjera tradicionalne industrijske baštine. Iako bi Gropuzzov osjećaj za detalje bio sasvim dovoljan element za kreiranje autorovih cjelovitih prostornih impresija, većina njegovih vizija povezuje upečatljive ambijente s estetskim izazovima što ih omogućava uvođenje ljudske figure u finalnu kompoziciju fotografija. 

Kako bi povezao tijelo i prostor, Gropuzzo priprema modele, kostime i rekvizite kako bi rekonstruirao specifični ugođaj, ne inzistirajući pritom nužno na svom uobičajenom motivu - aktu. Primjerice, tijekom snimanja u zgradi Riječke industrije odjeće, manekenke odjevene u proizvode te modne tvrtke sugestivno zaposjedaju autentične krojačke dvorane sa strojevima za šivanje i obradu tekstila pa fotografije iz kolekcije RIO SESSION doživljavamo kao neku ”almodovarsku“ fantazmagoriju koja balansira između dokumentarnog i nadrealističkog. Itekako svjestan značaja prisutnosti ili pak izbjegavanja korištenja kolora u fotografiji, Gropuzzo pri svojim snimanjima često eksperimentira s obje varijante pa je i ta finesa iskorištena za neke od njegovih nastupa: na izložbi serije HALUDOVO nekoliko je motiva ponuđeno istodobno i u boji i u crno-bijelom printu, ostavljajući promatraču slobodu procjene o mogućoj razlici u intenzitetu kojim doživljavamo isti prizor.
 
Prva prezentacija ”retro-aktivnog“ koncepta ”InDustReal“ u reprezentativnim prostorima Trsatskog kaštela povrh Rijeke, sastoji se od tri odabrane autonomne kolekcije koje povezuju prošlu i aktualnu produkciju fotografa Rina Gropuzza. Tematski snažno povezane oko transparentne socijalne i društvene poruke o civilizacijskim, političkim i gospodarskim promjenama koje na različite načine revaloriziraju ili zapostavljaju vrijedne arhitektonske komplekse, prepuštajući ih potpunoj devastaciji ili eventualnim transformacijama potpuno različitim od njihovih nekadašnjih namjena, HARTERA, ZUCCHER&ERA i LANTERNA predstavljaju fotografa u kreativnom maksimumu.
 
U serijalu HARTERA* autor se, između ostalog, poigrava vatrom, prikladno koristeći taj prirodni element u bivšoj tvornici papira čije su goleme hale, lanci i dizalice samo raspadnuti tragovi nekadašnje proizvođačke superiornosti izgubljene u redistribuciji centara moći i dramatičnim tehnološkim transformacijama. Osmjeh modela umotanog u prozirni papirnati veo ipak je više poziv na suosjećanje negoli naznaka da će za taj impresivni industrijski kompleks umjesto konačnog uništenja ipak biti pronađen neki realno ostvariv model suživota u riječkom urbanom miljeu.
 
ZUCCHER&ERA** je osvježena s nekoliko novih fotografija (snimljene tijekom istog, javnosti već predstavljenog sessiona) koje poznatu storiju o baroknoj palači usred grada obogaćuju dodatnim detaljima. Gropuzzove unikatne fotografske zabilješke oslanjaju se na osobnu, kostimiranu rekonstrukciju nekadašnje raskoši i paradnog ugođaja, tipičnog za razdoblje s kraja 18. stoljeća i kao takve će ostati svojevrsna tranzicijska dokumentacija koja će poput stiliziranog virtualnog mosta, tu neuništivu građevinu uvesti u novo razdoblje, savršeno prikladno reprogramirane funkcije Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.
 
LANTERNA***, posljednja u nizu Gropuzzovih realiziranih foto seansi, proizašla je iz kontinuirane inicijative savudrijskih gastro aktivista za intenziviranjem promocije tamošnjh tradicijskih i kulturnih vrijednosti. Lokalni svjetionik, koji je (za razliku od većine ostalih Gropuzzovih motiva) i danas u svojoj izvornoj funkciji, u fotografovom se konceptu ”InDustReal“ ne pojavljuje kao primjer izgubljene povijesti, nego kao kulisa za interpretaciju romantične storije o misterioznoj vezi na krivom mjestu i u pogrešna vremena. Kako bi evocirao osjećaj neprikladnosti kakvim se prije gotovo dvije stotine godina doživljavala intimna interakcija pripadnika različitih klasnih struktura, Gropuzzo suvereno koristi crno-bijelu fotografiju, suprotstavljajući krhko tijelo dominantnoj kamenoj konstrukciji. Minimalizam i namjerni kompozicijski disbalans tog atraktivnog serijala, autorova su primarna sredstva kojima sugerira nesigurnost koja prati neprilagođene ljudske sudbine u odnosu na neosjetljivi ambijent u kojem bezuspješno traže trajnu zaštitu ili bar privremenu sigurnost.
 
Za razliku od moguće rekapitualcije prvobitne privlačnosti i boležljive nostalgije zaboravljenih mitova i bajkovitih povijesnih storija vezanih uz motive koje izabire u ovom segmentu svoje recentne fotografske prakse, Rino Gropuzzo kroz koncept ”InDustReal“, prije svega preispituje naš vlastiti odnos prema tradicijskoj i arhitektonskoj baštini te kulturnim vrijednostima u cjelini. Suvremena civilizacijska svakodnevica nudi mu obilje izazova za iskazivanje svog dokumentarističkog talenta u razotkrivanju posljedica općeprisutne, neodgovorne destrukcije na svim razinama. Izgriženi brutalnim konzumentskim mentalitetom, mnogi će njegovi motivi, arhitektonska remekdjela i pojedinačni artefakti ostati naposlijetku samo kompjuterski zapisi na njegovom računalu. No istodobno, kao u primjeru kontinuiranog i varijabilnog projekta ”InDustReal“, umjesto da se pretvore u rutinsku gomilu zauvijek zatočenih, bezličnih podataka, tamo će, na osnovi zanimanja medija za Gropuzzove radove, zapravo započeti i njihov novi, oplemenjeni život. Dodavanjem svog osobnog, prepoznatljivog pečata preostalim ostacima i tragovima prošlosti koje interpretira fotografijom, Rino Gropuzzo stvara respektabilni autorski opus prožet ugođajem znatiželje, otkrivanja i očekivanja. Novi senzibilitet poetike tijela kojom aktualizira i vraća u akciju povijesne relikte, transformira ne samo bazični sadržaj fotografija, preispitujući usput i momentalne standarde njegovog umjetničkog stila, nego preobražava čak i autora samog. Stoga vjerujem da će idući ”InDustReal“ ciklusi, istodobno zadirući jednim dijelom još dublje u prošlost, a dijelom otkrivajući Gropuzzove nove projekte, biti još intenzivniji i intrigantniji dokaz njegovog artističkog integriteta i odvažnosti za ”povratak u budućnost“. Maja Briski