Vanda Kreutz u Galeriji SC

Devijacija, slučajnost te nevidljivo kretanje „piksela“ svjetlosti temeljne su postavke izložbe Nevidljivo Vande Kreutz. Pojam clinamena ili skretanja  - slučajnog i nemotiviranog otklona u strogo linearnom kretanju čestica, neznatan pomak koji omogućuje nepredvidljivost, u filozofiju je uveo Tit Lukrecije Kar u svojem djelu De rerum natura.

Epikurejci su, suprotno Demokritovu determinizmu, smatrali kako atomi kroz prazninu ne padaju ravno poput kapljica kiše, nego skreću, makar neznatno, sa svoje putanje. Rezultati tih slučajnih, oku nevidljivih devijacija, sudari su atoma zaslužni kako za stvaranje svega novog u prirodi, tako i za postojanje slobodne volje.  Nevidljivo svjetlo instalacija je koja koristi mogućnosti digitalnih i analognih uređaja i njihovih „slučajnih skretanja“, odnosno grešaka (glitcheva) pomoću kojih stvara nedeterminiran rezultat - igru svjetla i zvuka koja se organski mijenja. Umjetnica dekonstruira sam proces nastanka digitalne svjetlosti, mlaza oku nevidljivih boja i snima ih digitalnom kamerom, tako ih čineći vidljivima.


Video instalacije od kojih se sastoji izložba prikazuju svjetlosne zapise boja projiciranih projektorom i snimljenih digitalnom kamerom. Projekcijsko svjetlo je diskontinuirano, a taj diskontinuitet, uz namještanje ekspozicije od 1/30 do 1/4000 omogućava promatranje puta boja koje „dobivaju“ odgovarajući  zvuk. Do ovakve sinestezije dolazi kada se video, sniman bez zvuka, prikazuje putem DVD playera spojenih na televizore koji, interpretirajući snimku, stvaraju zvuk. Svaka boja ima svoj zvuk, a on se mijenja ovisno o boji na ekranu. Interakcija između različitih osjetila okupirala je mislioce još od stare Grčke; za Pitagoru se vjerovalo kako je posjedovao neurološki poremećaj zbog kojeg je brojevima pridavao određena svojstva, dok je Nabokov, primjerice, navodno vidio svako slovo u drugačijoj nijansi. Ipak, pojam sinestezije u likovnoj umjetnosti najčešće vežemo uz slikarstvo Vasilija Kandinskog koje je obilježeno korespondencijom između boja i zvukova određenih instrumenata. U novije vrijeme znanstvenici su došli do zaključka kako, zahvaljujući sinesteziji, gotovo 50% ljudi može „vidjeti“ pokret vlastitih ruku u potpunom mraku.

Ovaj fenomen dobio je naziv speleologova iluzija (spelunker's illusion) prema anegdotalnim pričama u kojima speleolozi vide svoje ruke i u najtamnijim dubinama Zemlje.  Odnos između svjetla i tame te manjkavost osjetilnih sposobnosti čovjeka da ih percipira kao samostalne, odnosno odvojive jedne od druge, predstavljaju samu bit filma. „Nevidljiva tama ili, bolje rečeno, ometanje svjetla, osnova je filma. Ponekad je u stvarnom životu nevidljivo temelj vidljivog, a ponekad je vidljivo temelj nevidljivoga. Kada uravnotežiš ove komplementarnosti, možeš početi vjerodostojno koristiti medij.“ , smatrao je Ivan Ladislav Galeta. Vanda Kreutz, pak, obrće Galetinu sintagmu „nevidljiva tama“ u „nevidljivu svjetlost“, čineći je, naoko, temeljem onog vidljivog. No, vidljivo je kod Vande Kreutz ipak tek svojevrsni nusprodukt onog nevidljivog, slučajni rezultat eksperimenta koji, u konačnici, može izgledati ili zvučati sasvim drugačije, jer umjetničin primarni fokus nije na stvaranju finalnog „produkta“, nego na samom procesu kreacije kroz destrukciju.  Suptilna subverzija  odnosa između umjetničkog rada i njegova recipijenta događa se kroz dokidanje pokreta (svjetlosti) kao vizualnog elementa rada, smještajući ga, zbog ograničenosti čovjekovih perceptivnih mogućnosti, u ne-vizualnu sferu.  Kada ih umjetnica učini vidljivima, svjetlosni zapisi boja iščitavaju se, ovisno o promatračevu senzibilitetu, kao greška ili kvar ili, pak, kao pomak koji, poput clinamena, otvara  prostor slobode za nova stvaranja. Mirna Rul

Vanda Kreutz (1990., Zagreb) nakon Škole primijenjenih umjetnosti upisala je studij animacije i novih medija, te diplomski studij novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji trenutačno pohađa. Bavi se eksperimentalnim filmom, videom, instalacijom i fotografijom.