izložba

Ruski umjetnici Dasha Delone i Dima Goryachkin izlažu u Grožnjanu


vrijeme: 24.08.2018.
mjesto: Grožnjan, Gradska galerija Fonticus

Istaknuti umjetnici iz Rusije - Dasha Delone i Dima Goryachkin, članovi skupine 'DaDim', predstavit će se samostalnim izložbama u Gradskoj galeriji Fonticus Grožnjan. Izložbe se otvaraju u petak, 24. VIII. 2018, u 20.00 sati.

Dasha Delone: Od osjećaja ka obliku  
  
Dasha Delone predstavlja više serija radova izvedenih tušem na papirnatoj podlozi. Radi se o izboru iz nekoliko njenih ciklusa. Svaki niz izgovara određenu problematiku razvijenu kroz više radova. Svjedočimo da umjetnica kritički doživljava realnost. Njena poetika dodiruje više segmenata oblika i značenja.
  
Svakako je najdramatičniji i najdulji niz koji obrađuje tunele, otvore, prijelaze. Uz motive koje prepoznajemo, postignuta je atmosfera propitivanja. Umjetničini gestualni prikazi tunela na granici su figuracije i doživljaja znatno širih od prijenosa oblika. Umjetnica formira raspon radova od onih koji iskazuju realan tunel do simboličnih, okruglih otvora koji uz sebe imaju apstraktne šare. Ovi drugi nude promatraču slobodu doživljaja jer su usmjereni u razmišljanju i percepciji nesputanije od prepoznatljivih.
  
Tuneli su brzi prijelazi između dvije lokacije koje razdvaja najčešće prirodna prepreka. Paralela se nameće: poput naslućenih crvotočina u svemiru. U kvantnoj teoriji već su postignuti rezultati s dokazivanjem fraktala, bozona, struna. Kao što nekada nismo vjerovali da smo mi i cijeli svemir sastavljeni od atoma, tako danas teško zamišljamo da se sve sastoji od vibrirajućih čestica znatno manjih od atomskih struktura. Jer, paralelno s ovim spoznajama, priča se da je Zemlja ravna ploča…
  
Sve što zovemo univerzumskim ili božjom kreacijom energija je koja titra različitim frekvencijama. Što sporije vibrira, to se čini gušćom. Što brže vibrira, to ima manju gustoću i manju čvrstinu. Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji ljudska osjetila mogu opažati. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih mogli vidjeti. Alice ulaskom u Zemlju čudesa nesvjesno progovara o tome…
  
Većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vidom, sluhom, okusom, opipom i mirisom. Ako krenemo dalje, dimenzija je karakteristika prostora: to je minimalan broj parametara potrebnih da se opiše položaj u prostoru. Živimo u trodimenzionalnom prostoru gdje je sve mjereno visinom, širinom i duljinom, te smo u mogućnosti razmišljati samo u tim granicama. Znanstvenici dokazuju da postoji više dimenzija od ove tri koje smo sposobni uočiti. Možemo ih pokušati nabrojiti. Poznamo tri materijalne dimenzije: dužinu, širinu i visinu. Neki od nas svjesni su vremenske dimenzije. Tako dolazimo do pojma: prostor-vrijeme. Možda možemo zamisliti još dvije dimenzije svijesti: misao i osjećaj, te još dvije energetske dimenzije: elektricitet i magnetizam. Možda ambiciozno, ali moguća sljedeća dimenzija mogla bi biti kreacija.
  
Albert Einstein rekao je da mi ne vidimo prirodu onakvom kakva ona stvarno postoji, nego prirodu izloženu našim metodama opažanja. Tako možemo opravdati našu površnost ili preusmjerenost čula ka materijalnom. Jer, čak i vjere koje nam se nameću zapravo promoviraju materijalno, a manje duhovno. Čini se da umjetnicu zanima problematika, mogući prolaz kroz prostor-vrijeme. Radi se o prečacu za daleka putovanja svemirom/univerzumom. Ona dodiruje fizikalne pojmove jer crvotočine su predviđene Općom teorijom relativnosti.
  
Umjetnica za druge serije radova koristi točke, linije, zasjenjenja. Iako vizualno očita, točka službeno nema dimenzije. Pravac, linija, potez sastoji se od niza točaka i ima jednu naglašenu dimenziju: duljinu. On je jednodimenzionalan. Ploha je sastavljena od grupe točaka ili više poredanih pravaca ili mrlja. Ona ima duljinu i širinu. Kocka, kugla, kvadrat trodimenzionalna su tijela. Imaju duljinu, širinu i visinu. Ovdje moramo naglasiti da je papir ploha. Zgužvani papir više nije ploha. Ali, ravni papir sa crtežom nije više jedna dimenzija jer crtež stvara iluziju višedimenzionalnosti. Ovu karakteristiku odnosa plohe i materijala za oblikovanje Dasha koristi u drugim serijama radova.
  
Teorija zavjere kaže da je kontrolirana ponuda informacija osnovica zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Nudi se konstantna dekoncentracija. Na prvi pogled, dekorativni niz naslikanih boca nastavlja se radom na kojem u istom slogu nalazima naslikane majmune. Tako je profana vježba prikazivanja oblika stakla dobila konceptualno značenje. Umjetnica ritam slijeda staklenih predmeta poistovjećuju s nizom ljudolikih bića koja se redaju. Motivi se prelijevaju nizanjem. Ritam poslaganih boca prelama se s ritmom živih bića. Ova mogućnost ne promiče autorici koja heterogene vizualizacije predstavlja kao cjelinu. Asocijacije se bude: Karl Marx, nasuprot Hegelu, građansku državu vidi kao oruđe klasnog ugnjetavanja, a proletarijat svoje ropstvo može ukinuti samo svjetskom revolucijom.
  
Neki radovi, posebno portreti, iako bez snažnog kolora, kompozicijom podsjećaju na iskaz Marca Chagalla. Lica ili figure izgovaraju sumnju na rubu prilagodbe podobnom. Likovi nisu prepoznatljivi, kao da umjetnica predstavlja nesigurne ili nezadovoljne stanovnike naše planete. Čini se da ovime umjetnica problematizira vrijeme u kojem i sama sudjeluje. Uvijek se postavlja pitanje svrhe, smisla života, bez obzira na postignuti status. I bogati, i uspješni, i siromašni i neuspješni u nekom trenutku pitaju se o smislu. Mogući odgovor bio bi da je smisao bivstvovanja Ljubav. Iako je ovaj pojam podložan velikom broju interpretacija, ovdje mislimo na dijeljenje osobnosti, najprije s nekom pojedinom osobom, a odmah zatim s poznatim i nepoznatim promatračima koji nam mogu postati prijatelji.
 
Njima umjetnica kao da posvećuje seriju: niz motiva cvijeća koji nas osvaja spontanošću geste i odličnom kompozicijom bez suvišnih detalja. U komentaru, autorica spominje Baudelairov naslov Cvijeće zla iako ga sama interpretira afirmativno. Ovi radovi kao da su ostali unutar triju dimenzija i tadašnjeg osobnog stanje autorice, iako zrače dijeljenjem dimenzija: percepcije oblika i poruke značenja. Ovim radovima ona uspijeva prostor predmeta izložiti prostoru vremena. Za kraj, čini se podobnom konstatacija: …I dalje sanjamo o savršenoj sreći dok predosjećamo dosadu raja…“ Baudrillard. (Eugen Borkovsky, VIII. 2018.) 

Dasha Delone
rođena je 1970. godine u Moskvi, Rusija. 1986. godine počinje pohađati školu „Grafičke umjetnosti i dizajna knjiga“ Borisa Trofimova. Uskoro započinje raditi kao grafički umjetnik i dizajner. Godine 1988. studira keramičko oblikovanje u laboratoriju „Labutina“ u Moskvi. keramičkim radovima predstavila se više puta u Moskvi. Oko 2009. godine počinje se baviti slikarstvom. Od tada svoje je radove predstavila na brojnim kolektivnim i samostalnim izložbama: Moskva, St. Petersburg (Rusija); Latvija SAD, Koreja, Singapur, Njemačka, Švicarska, Hrvatska, e.t.c. Od 1990. godine članica je Međunarodne udruge umjetnosti (IAA / AIAP). Njeni radovi predstavljeni su u „The Museum of Everything“, London te na „Viatka, Contemporary Arts“. Godine 2016. osniva skupinu "DaDim" sa Dima Goryachkinom. Iste godine oni počinju raditi u mediju videa. Trenutno radi kao umjetnički direktor u novinama „Vedomosti“ u Moskvi.



Dima Goryachkin: Duh vremena

Umjetnost i umjetnici propituju svijet oko sebe. Bliske ili udaljene situacije, doživljaji i interpretacije postaju motivi. Autori se obraćaju tehnologiji koja im je najbliža za izgovor. Dima Goryachkin predstavlja nekoliko serija, manjih grupa radova. Svi su izvedeni grafičkim postupcima. Od njih, dva, kao grupe, svim dijelovima čine rad. Radi se o autoportretu autora i segmentima drugog rada, problematiziranje antike i suvremenosti. Ostali radovi pojedinačni su i/ili čine smislene grupe koje nude višedijelni iskaz o određenoj problematici, temi. 
  
Posebno je dojmljiv poliptih koji autor opisuje kao glavu. Radi se o nizu grafičkih otisaka na kojima u prvom planu nalazimo ocrtan lik, lice, glavu. U pozadinama razaznajemo moguće oblike oronulih arhitektonskih zdanja. Pred nama su transformacije lica koje iskazuju patnju. Kao svjedoci vremena, već smo navikli na slike ratova, ubijanja, raskomadanih tijela i slično. Iako nismo htjeli vidjeti neugodne scene, mediji su nam ih nametnuli bez najave. S nelagodom se sjećamo fotografije grupe djece i opečene i gole djevojčice iz Vijetnama ili fotografije trenutka prije nego što će na ulici u Sajgonu biti pogubljen borac Vijetkonga. Niz se može nastaviti stravičnim fotografijama ubijanja i kasapljenja ljudi. Kao da nas fašizam, staljinovski despotizam ili prikriveno izazivanje ratnih sukoba od strane velikih sila nije ničemu naučio. Tu svakako treba dodati bratoubilački rat srodnih naroda bivše Jugoslavije. Oni, herojima razglašavaju haške osuđenike, a nacionalne crkve ih slave bez obzira na prezir svjetske javnosti. Nažalost, pouke se mimoilaze.
  
Dima ovom serijom grafika hrabro progovara o Svijetu nudeći lice koje se pred nama mijenja, ali ne ka osmijehu, već ka grču. Umjetnik mutira obličje od prepoznatljivosti ka izobličenosti patnjom. Na licu se pojavljuju pukotine poput onih ispucane zemlje bez vode. Mutirano obličje gubi identitet. Postaje jedno od znakova tragedije. U posljednjoj sekvenci ove transformacije nalazimo rešetku. Ovdje je stradanje predočeno dramatično i simbolično.
  
Umjetnik nas podsjeća da funkcionalno shvaćanje čovjeka koje prevladava u potrošačkom mentalitetu, u velikoj mjeri pridonosi tome da se “neproduktivne osobe”, kao što su siromasi, stari, bolesni ili oni neke druge vjere, premještaju iz važnih tokova života na rub društvenih zbivanja. Tako se osiromašuje društveni i duhovni život, jer je lišen doprinosa što bi ga mogle dati upravo te osobe u produbljivanju spoznaja. Tretman različitosti stvara nesigurnost i produbljuje patnju i bol. Svjedočimo da je tako i sa mladim anonimnim žrtvama profiterskih interesa.
  
Sljedeći niz radova, na rubu geometrijske apstrakcije i/ili ekspresije oblicima, obrađuje intervencije u krajobrazu. Promatraču u prvi tren nije sasvim jasno o čemi se radi. Pred njime su artificijelne forme koje nakupljanjem čine membranu prirodnom tijeku vode. Umjetnik zapaža, a slijede vizualne interpretacije grubog posezanja u prirodni okoliš. Dima Goryachkin koristi realne oblike dijelova barijera nekom vodenom toku. Iako prepreke mogu nekad biti korisne i potrebne, više nismo sigurni jesu li one postavljene zbog interesa krupnog kapitala ili na pomoć običnim ljudima. Jer, pod krinkom dobrobiti i sigurnosti ukidaju se ljudska prava, uvode granične ograde, potencira evidentiranje podataka. Čini se da umjetnik nizom radova svjedoči o agresiji predmetima.
  
Zanimljiv je niz radova na temu ruke. Umjetnik u/na/uz ruku dodaje pijesak. Scene se zamućuju, a ruku jedva da primjećujemo. Umjetnik različitim stanjima pijeska (rasterima) dramatizira niz. Ruku, ljudski organ, osim položaja, bez agresije ne možemo izmijeniti. Pijesak je promjenljiv, nestalan skup fizikalnih elemenata: umanjeno kamenje. Simbolika odnosa dijela tijela i sipljive materije, unosi ideju o spoznaji različitosti dimenzija. Odnos ljudske ruke i pijeska je snagom na strani čovjeka. No, manje biće, mrav ili gusjenica dijelove pijeska doživljavaju kao mi gromade kamenja. U pitanju je mikro i makro kozmos. Ali, čini se da umjetnik zapravo propituje protok, vrijednost, osobine vremena. Jer, pijesak u i na našim rukama traje kratko. Pokret tijela miče rahlu materiju. Ruka ostaje kao alat transformacije mikro kozmosa. Propitivanje odnosa žive i nežive tvari također se pojavljuje pregledom ovog niza. Umjetnik zakriva ruku i u prvom planu predstavlja nakupine sitnih kamenčića. Ova igra izvedena je oštrim kontrastima. Oblike raspoznajemo na rubu apstraktne šare. Možemo se prikloniti ideji zabijanja glave u pijesak ili spoznaji o stalnoj promjenljivosti svega oko nas. Znanost kaže da nojevi drže glavu nagnutu prema tlu da bi se odmorili i da bi progutali zrna pijeska radi poboljšanja probave. Dojam glave zabijene u pijesak može biti uzrok refleksije sunca na terenu. Poboljšanje probave postaje sintagma. Iluzija je poprimila odlike pravila.
  
Slijedeći ciklus radova nadrealističkim jezikom svjedoči maštovitost uronjenu u suvremenost. Umjetnik problematizira moguću situaciju nakon općeg potopa koji bi se dogodio u sadašnjosti. Pred nama su nove Atlantide. Tako imamo realne pejzaže Aleksandrije ili Kaira koje nalazimo ispod vodene površine. Osim vizura gradova, tu su i industrijski pogoni, lokomotiva, tunel, podzemna željeznica… Neki motivi novu, moguću podmorsku poziciju, svjedoče prikazima vodene površine iznad njih, a na nekima nalazimo morske životinje koje svjedoče vodenom sloju. Ovi radovi, iako humornim odnosima, sadržajem propituju moguće stanje budućeg vremena.
  
Slijedi niz radova koji problematizira snove, dreaming. Ovdje se pojavljuju oblici koji iznenađuju promatrača. Geometrijski oblici pomiješani su sa spontanim činjenjem u materijalu. Nalazimo narativne elemente, ali ih moramo raspoznati pozornim promatranjem. Prepoznajemo  krug kao idealni oblik za koji ne znamo je li kružnica ili kugla. Ponegdje se pokazuje u perspektivi koja iskazuje moguće religijsko ishodište. Ipak, nismo sigurni predstavlja li elipsa membranu odbijanja ili primanja energije. Također, nismo sasvim sigurni je li posrijedi sunčeva energija ili neko metafizičko zračenje.
  
U konačnici, umjetnik se odlučuje predstaviti autoportretom. Ali, on to ne čini na standardni način. Svoje obličje dijeli na devet segmenata koji, poput velikih piksela, bivaju raspoznatljivi iz daljine. Ukoliko se približimo, vidimo samo detalje lica ili gestualne postupke umjetnika. Tako nas umjetnik upozorava da je dobro stvari percipirati u situacijama međuodnosa, a ne kao detalje. Suvremeno, površno vrijeme ne daje nam cjelinu, već samo djeliće realnosti. Uskraćene su nam kompletne, uzročno-posljedične informacije. Edukacija nam je postala natjecanje za bodove, a nema cilj skladnog poimanja šire stvarnosti.
  
Umjetnikova aktualnost, interpretacija realnih stanja/situacija ove radove svrstava u svjedočenja vremena. Njegovi radovi zasigurno neće izaći objavljeni u modnom časopisu, ali galerijski prostor to omogućuje. Osvješćivanje je na artistički način ponuđeno. To je učinjeno ponekad jasno narativno ponekad prikriveno, ali uvijek snažno. Umjetnik znalački, ali i doživljajno interpretira svijet koji ga okružuje. Pritom, prezentacijom u obliku izložbe, upozorava na stanje i indirektno inicira reakciju: pobunu ili daljnju pasivnost nas, usamljenih jedinki dotrajalog svijeta. (Eugen Borkovsky, VIII. 2018.)

Dima Goryachkin rođen je 1964. godine u Moskvi, Rusija. Godine 1985. diplomirao je fotografiju na tamošnjem Tehničkom fakultetu. Godine 1986. pohađao je školu fotografije Aleksandra Lapina u Moskvi. Od 1988. do 1993. godine živio je djelujući kao profesor u Izraelu, Švicarskoj i Kanadi. Od 1994. do 2016. radio je za mnoge časopise, uključujući rusko izdanje „Popular Mechanic“ u svojstvu fotograf i urednika ilustracija. Godine 2010. počinje raditi kao kipar u mediju metala. Izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama: Moskva, Sankt Petersburg - Rusija; te u Latviji, SAD-u, Koreji, Singapuru, Njemačkoj, Švicarskoj, Izraelu, Slovačkoj, Hrvatskoj, itd. Godine 2016. osniva skupinu "DaDim" sa Dasha Delone. Iste godine oni počinju raditi u mediju videa. Trenutno, osim autorske produkcije, radi kao urednik fotografija u časopisu „Vedomosti“, koje izlazi u Moskvi.

https://www.facebook.com/FONTICUS-gradska-galerija-Groznjan-444559365194/

(D.H.F., 22.08.2018)