" />
izložba

Paula Bučar: 'Nice day to hide'


vrijeme: 14.09.2018. - 25.09.2018.
mjesto: Zagreb; Galerija Matice hrvatske, Ulica Matice hrvatske 2

Otvorenje izložbe Paule Bučar naziva 'Nice day to hide ' je u petak, 14. rujna, u 19 sati, u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu.

Kako se sakriti od kompleksnoga hiper-medijski-informacijsko usložena, a još uvijek osjetilno percipirana 3D svijeta nutarnjim svijetom bića ukotvljena – smrću možda konačno i oslobođena – unutar ili izvan tjelesnoga, također 3D oklopa fizičke ja-forme svijesti koja se giba iskustvenim i apsolutnim prostorom i vremenom; prostorom u kojem se sve linearno kreće i odvija poput preciznoga mehaničkoga mehanizma? Kolokvijalno, pak, ono što pokazuje sat je vrijeme. Proteže se meridijanima. Vremenske zone sužavaju se na zemljanim polovima. Kako potom projicirati – što Paula, izgleda, čini – ideju osobne mimikrije, zapetljanosti i složenosti te opredmetiti vlastite frekvencije varijantama prikrivanja unutar jednoga zgodnoga dana, mjeseci ili dosadašnjih godina i sublimirati ih u isprepletenu, raspuštenu mrežu vlastitih valnih dužina koje naizgled slobodno padaju i izdižu se poput svojevrsne Möbiuseve trake koja ispunjava šupljinu – omeđeni prostor legendarne podrumske galerije?  To je izvedbena, izvedena metafora stanja stvari, želje, žudnje, potrebe, uvjetovano-usađene nužnosti, zaigranosti ili misaono-oblikovnog eskapizma. Što su prostor i vrijeme izvan njihova uobičajenoga linearnoga shvaćanja i mjerenja od točke A do točke B, otkrivaju nam, primjerice, Einsteinova i Hawkingova kozmologija, specijalna i opća teorija relativnosti prema kojima je sve povezano u svojevrsni 4D zakrivljeni prostor-vrijeme. Potom teorija strune vremena, samoorganiziranje i grananje fraktala, kvantna fizika ili kvantna biologija.  Uff…, o tome prosječni nespecijalizirani Zemljanin, kao i pisac ovih redaka uglavnom malo znaju ili nemaju pojma. U svakodnevnoj zbiljnosti jedinke to je nepojmljivo, ali vrlo vjerojatno određujuće. Svjetlosnim miljama udaljeno je od prosječnog shvaćanja. Ujedno zakučasto, zakukuljeno i misaono-slikovnom predodžbom teško pojmljivo, a Paulinim prostornim prepletom, znakovnim odrazom pritajivanja koji upućuje na fascinirajuće ono nešto ili puku iluziju,  na višedimenzionalno bivanje ili na prizemljenu materijalizaciju, negaciju viših sfera. Jeste li, promatrajući svjetlost, unutar ili izvan vlaka ili rakete, krećete se ili mirujete, djeluje li na vas sila gravitacije ili ste u bestežinskom stanju u kojem ne postoji gore i dolje, niti lijevo i desno; je li sve unaprijed određeno, ide li skupljanjem svemira vrijeme unazad ili širenjem unaprijed, vjerujete li ili je vaš Bog znanosti i Koji K uopće znamo? Ovako Paula propituje transmutaciju uma, percepcije, misli, mase, prostora i vremena produbljujući znanstveno-fantazijsku zavrzlamu: " Hej Ž, znanstvenici kažu da nemamo detektore vremena u mozgu. Kako onda ljudski mozak konstruira iskustvo vremena? Zar je vrijeme konstrukt? Jedna od njihovih ideja ukazuje na to da iskustvo trajanja ovisi o količini izmjena stvari u našoj vizualnoj percepciji. Ako nema promjena u našoj vizualnoj percepciji iskustvo vremena je smanjeno. Znači li to da tijelo ne mora biti u vremenskom sustavu na koje je naviklo? Ž, Kako biološka aktivnost mozga proizvodi misli? Sastoji li se svijest od mehanizama različitih misli? Navodno se mozak sastoji od 88 bilijuna neurona, svaki neuron je povezan sa 10 000 drugih neurona. Pitam se jesmo li mi u našim ljudskim, komunikacijskim odnosima refleksija njihove povezanosti. Koliko znamo vrijeme i svemir usko su povezani; satovi usporavaju kada su bliže Zemljinom središtu te to stvarno znači da je vrijeme relativno. Možda bismo mogli čuti i jeku Big-Banga koja se vraća sa ruba svemira, a crna tvar navodno ima masu i prolazi kroz nas."  U tim dimenzijama mi smo samo mikrotračak svjetlosti i biološke svijesti i uvjetovanosti izniknule u ogromnom nepojmljivom prostor-vremenu nakon velikoga praska iz tame koja i danas čini 75 % nepoznanice 13 i pol milijardi godina širenja svemira, prožetoga silama gravitacije i antigravitacije, privlačenja i razvlačenja, fisija i fuzija, svjetlosti Zvijezda i Crnih rupa. Svemir će prema jednoj od aktualnih teorija i teoriji strune vremena naposljetku entropirati ili se izgubiti u prvotnoj točki iz koje je nastao.  Iz jednoga rakursa Paulina Petlja izgleda poput golemoga alienskog mozga. Sivkasti transferi na mrežastoj matrici sugeriraju višeperspektivni beskrajno povijajući fluidno opredmećeni prostor i vrijeme, refleksije svjetlosti i sjena proizašle iz vječnoga kalupa ideja.  Već vidim Paulu kako poput kiborga usađenim chipovima komunicira sa nespoznatljivim u vlastitome Povratku u budućnost. Lijepa Crash fantazija.
                                                              

Željko Marciuš, Paula Bučar
 

(R.P.B., 14.09.2018)