" />
nagrada

Nagrada Janko Polić Kamov dodijeljena Igoru Mandiću za knjigu 'Predsmrtni dnevnik'


vrijeme: 06.12.2018.
mjesto: Zagreb

Nagrada Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca ove je godine dodijeljena Igoru Mandiću za knjigu 'Predsmrtni dnevnik' (V.B.Z., Zagreb, 2017). Svečana dodjela održala se 6. prosinca u vili Arko, Basaričekova 24.

Obrazloženje žirija pročitao je predsjednik HDP-a, i ujedno predsjednik žirija Nagrade, Zoran Ferić, a nagradu – brončanu statuu „Ključ Kamov“ likovnog umjetnika Davora Krelje i ček u iznosu od 10.000 kn – pobjedniku je uručio član žirija, Velimir Visković. Uz Zorana Ferića i Velimira Viskovića, u žiriju su bili Sonja Manojlović, Željka Matijašević i Zoran Roško kao prošlogodišnji dobitnik Kamova.

 

Ove je godine na natječaj prijavljeno 95 naslova, od kojih je 11 ušlo u polufinale, nakon čega je odlučeno o 5 finalista.

 

Nagrada Janko Polić Kamov, koja se dodjeljuje za najbolju knjigu godine, neovisno o književnoj vrsti, dodijeljena je ove godine peti puta, a financijski ju je podržala Primorsko-goranska županija.

 

Obrazloženje žirija Nagrade Kamov:   

 

Predsmrtni dnevnik  (VBZ, Zagreb 207) Igora Mandića već je po svojem pojavljivanju izazvala veliku pozornost javnosti i postala svojevrsnim „mračnim hitom“ hrvatske književnosti. Igor Mandić odlučio je u četvrtoj knjizi svojega autobiografskog niza tematizirati sam kraj svoje biografije: starenje, rasap tjelesnih funkcija, izvjesnu prisutnost smrti. Približavajući se osamdesetoj godini, odlučio tematizirati i sam kraj svojega života, jer jedino oružje kojim se može poslužiti u unaprijed izgubljenom ratu protiv egzistencijalnog apsurda jest tipkovnica.

Mandić se ne boji smrti, ne zbog toga što vjeruje da naš tjelesni život jest samo prolazna faza prema ostvarenju vječnosti u zagrobnom životu, ili u reinkarnaciji kao u istočnjačkim religijama. On je uvjeren racionalist koji ne želi sebe zavaravati nedokazljivim tlapnjama. Suočava se sa smrću kao definitivnim krajem, bez imalo straha. U tim svojim predsmrtnim trenucima, kako Mandić doživljava aktualni trenutak svojega života, vraća se važnim događajima i osobama iz svojega života, rekonstruira neke situacije koje su mu se urezale u sjećanje. Ili govori o turobnom starenju možda još uvijek slavnog, ali siromašnog, pisca u Hrvatskoj. Epikurejca prisiljenog da živi u zatvoru materijalne oskudice.

Usporedo s tim nizom dijarijsko-memoarskih zapisa, u eruditsko-esejističkim refleksijama, kojima je knjiga prožeta, osvrće se na niz knjiga, umjetničkih djela i filozofskih tekstova, posvećenih fenomenu smrti, ispisanih u tradiciji kulture zapadnoga kruga. Posebno njegovu pozornost zaokuplja fenomen samoubojstva, kao pitanje kojim se već suočavao u emocionalno prenapregnutim,  tragičnim trenucima svoga života, ali i kao prvorazredno pitanje kojim se bavi filozofija egzistencije.

Ova knjiga definitivno zaslužuje nagradu koja nosi Kamovljevo ime: ona je svojevrstan šamar malograđanskom ukusu i nazorima vezanim za život i smrt. Osim toga, treba imati na umu kako Mandić upravo svojom samosvojnošću,  nastojanjem da govori „uz dlaku“, protiveći se stereotipima koje zagovara građanska većina jest zasigurno najautentičniji sljedbenik kamovljevskog anarhičnog duha u hrvatskoj književnosti. Zbog toga su ga dosad mnoge nagrade mimoišle, ali ova mu - s pravom - pripada!

 

(R.P.B., 06.12.2018)