izložba

Izložba Koraljke Kovač, Ivana Kovača i Mije Vesovića u Galeriji Vladimir Filakovac


vrijeme: 14.09.2020. 19 h
mjesto: Zagreb; Galerija Vladimir Filakovac

U Galeriji Vladimir Filakovac otvara se u ponedjeljak, 14. rujna, u 19 sati, izložba Koraljke Kovač, Ivana Kovača I Mije Vesovića Pod nazivom 'Preslojavanja obiteljske memorije'.
 
Izložbu će otvoriti likovna kritičarka Višnja Slavica Gabout. Izložba se može razgledati do 1. listopada 2020., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan.
 
Galerija Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, 10040 Zagreb
Otvorenje izložbe: ponedjeljak, 14. rujna 2020. u 19.00 sati
 
'Preslojavanja obiteljske memorije' ambijentalna je vizualna priča u kojoj je prostor galerije sastavni i sjedinjujući element višeslojnoga i višedimenzionalnoga prostorno-likovnoga projekta u čijoj je podlozi narativ. Koncepcija je tu združila troje autora različitih medija, likovnih disciplina, umjetničkih pristupa, orijentacija i postupaka, kako bi se vizualno ispričala intimna obiteljska priča jednoga od autora – suvremene umjetnice Koraljke Kovač. Priča o preslagivanju i arhiviranju obiteljske memorije; o identitetu i genskom kodu; o duhovnom zajedništvu i kolektivnom sjećanju; o dodirima i transgresijama prošlosti i sadašnjosti. Priča koju je Koraljka Kovač osmislila kao svoj autorski autobiografski vizualni zapis, koji govori o njezinoj osobnosti i njezinoj obitelji, pa je u nju uključen, sa svojim radovima i slikar Ivan Kovač, njezin otac. Koncepciju je autorica bazirala na momentima preslojavanja i interakcijama. Na susretu staroga i novoga, tradicionalnoga i suvremenoga, pronađenoga i novostvorenoga. Također ju je bazirala na snazi protoka zajedničkih energija i na prožimanju nasljeđa predaka ovovremenim iskustvima. Na suvremenim pričama i kolektivnim sjećanjima u obiteljskom polju, kao i na predmetima memorije: starim fotografijama iz obiteljskih albuma, predmetima-uspomenama i pričama ispričanim kroz tradicionalne – “starinske”, slikarske motive. Temeljila ju je i na generacijskim vezama, a onda i na povezanosti prošloga i sadašnjega, lokalnoga i globalnoga, baštinjenoga i istraživačkoga, zabilježenoga i memoriranoga te tradicionalnoga i suvremenoga (ovdje se to odnosi na slikarstvo Koraljke Kovač i Ivana Kovača). Najposlije, koncepciji je pridodana i kategorija zajedništva, gdje su združeni različiti prostori i vremena, ali istodobno i elementi istih gena i iste krvi, istih razmišljanja i istog misaonog sklopa. Zajedništva gdje se detektira ista likovna šifra upisana u “genski kôd”, koja u generacijskim relacijama jedne obitelji ima dugoročnu kreativnu pokretačku snagu.
 
Ambijentima se danas često vole pričati priče i one se čitaju sa zanimanjem, jer je tu uključena aktivna komunikacija i sukcesivno iščitavanje narativnih elemenata kretanjem kroz prostor. Ambijent omogućuje ulazak promatrača u djelo (u personalnu zonu umjetnika), hod kroz njega i direktnu percepciju (“pogled izbliza”) te time bolje i kompletnije značenjsko razumijevanje. Prostor je ovdje sastavni dio djela, a promatrač aktivni sudionik. Tako je i kod Preslojavanja obiteljske memorije Koraljke Kovač. Autorica je svoju ambijentalnu priču osmislila iz potrebe da prikazom fragmenata povijesti obitelji skicira sliku o svojoj osobnosti i svojoj cjelokupnosti; svome identitetu i integritetu; svojim sjećanjima i svojim korijenima. Ali uz to da definira i odnos prema prostoru i vremenu koji je okružuje; odnos prema zajednici u kojoj živi i iz koje potječe, kako bi likovno oblikovala i odredila svoj životni krajolik. Ambijent se zato sastoji od umjetničinih suvremenih apstraktnih slika, crteža i akvarela, tekstilnih instalacija i kolaža, ready-made objekata i obiteljskih memorabilija, što stoje u svojevrsnom kontrapunktu prema realistično-romantičnim, ali izvedbeno-znalačkim pejzažima uzmorja – marinama i vedutama primorskih gradova Ivana Kovača. Stoje i u nekom specifičnom suglasju s print-fotografijama i kolažima Mije Vesovića, “kreativnog komentatora vremena u kojemu valja ostaviti svoj trag”, koji svoje kolaže, kao i Koraljka, bazira na preslojavanju i interakciji, slažući elemente svoje osobne priče uklopljene u jednu urbanu povijest. Zanimljivo je, pritom, da, unatoč razlikama između ovo troje autora, u cjelini tu vlada suglasje – neko duhovno zajedništvo i unutarnji dijalog; iste vibracije i usklađeni ritam; međusobna vizualna ravnoteža. Isto tako, tu se događa i transpozicijska igra, ali i transgresija, dok likovni vokabular (posebno kod Koraljke Kovač, ali i kod Mije Vesovića) slijedi zakonitosti suvremene umjetnosti, koje ukidaju klasična ograničenja i dopuštaju slobodu modifikacije.

Priču o sebi i svojoj obitelji Koraljka Kovač uvlači u suvremeni kontekst, interpretirajući je u skladu s novom umjetničkom praksom i novim likovnim postupcima. U pristupu pokazuje visoku osjetljivost za prirodu i strukturu materijala, a posebno za odnos taktilnih, plastičkih i pikturalnih elemenata. Njezine slike, crteži i objekti apstraktna su polja bez oznaka granica, a strukturalnost i materičnost glavne su im izražajne karakteristike. Potezi i linije uvijek su elementarni, izranjajući iz podloge (“memorijskog polja”) poput tragova ili poput arhivskih dijagrama, oblikujući njezin prepoznatljivi identifikacijski vizualni kôd. Boja koja prevladava je plava, Koraljkina omiljena i za nju karakteristična i ona je okidač i poticatelj osjetilnog doživljaja, omogućujući zbog svoje višeslojne simbolike svaki put, pogotovo ovdje, ojačanje direktne, neverbalne komunikacije s publikom.

Višnja Slavica Gabout
 

(R.P.B., 11.09.2020)