izložba

Izložba 'Eppur si muove – meditativno slikarstvo Morane Jugović' u Galeriji Kontrast


vrijeme: 21.09.2020. - 02.10.2020.
mjesto: Zagreb; Galerija Kontrast, Kulturni centar, Dubrava 51a

U ponedjeljak, 21. rujna, u 18 sati, u Galeriji Kontrast (Dubrava 51a) otvara se izložba slika Morane Jugović, pod nazivom 'Eppur si muove', a moći će se razgledati do 2. listopada 2020. Ulaz je slobodan!

Eppur si muove – meditativno slikarstvo Morane Jugović
 
Slikarski ciklus Morane Jugović pod nazivom ”Eppur si muove” likovna je posveta jednom duhovnom putovanju, kroz koje se boja reflektira u krivuljama unutarnje potrage za esencijom bića u stalnom gibanju energetskih tokova. U tom traženju, cilj je put sam: daleko od svih neplodnih sumnji u poslanstvo suvremene umjetnosti, slikarstvo ovdje postaje intimni čin samospoznaje, terapeutsko sredstvo koje bilježi rast vitalne sile, emocionalnu bujnost koja se transformira u nadilaženju krutih konvencija te poput toka divlje rijeke preplavljuje poznate granice, ponire u dubine i u plesu složenih ritmova stvara mistična obzorja.
 
Ispod površine ega, kao i ispod površine zemlje, postoje svjetovi neuhvatljivi u dnevnom viđenju i rutinama, tiha prisutnost svijesti u vibraciji kroz svoje opažaje, prepleteno korijenje koje poput krvnih žilica crpi duhovnu hranu iz raznolikih doživljaja prirode, potreba da se bude u jedinstvu sa svim svojim dijelovima, nijansama prozirnosti koje se pretapaju u slojevima razvodnjene boje, u oblim ribljim tijelima i skrivenim snatrenjima.
 
Pokreti na tim slikama ponegdje su meki i razlomljeni, u spiralama niti koje se razmotavaju u suprotstavljenim smjerovima, nagovještavajući kreativni proces kao zaigranu avanturu, koja se počinje događati onoga trenutka kada si dopustimo biti što jesmo, bez težine prosudbi, svojih i tuđih. Slikarstvo kao meditacija i duhovnost, ali i ples prirodnih sila tako postaje drugačiji put učenja, daleko od autoritativnih zapovjedi ‘svetih’ knjiga, ova staza vraća se ka izvorima majčinske duše svijeta, samoobnavljajućim drevnim misterijima Zemlje i blijedom sjaju mjesečine, koji se probija kroz oštre rubove svijeta.
 
Priroda, prividno kaotična, odbija se podrediti u crno – bijelim dualnostima, ona od umjetnika koji žele biti kroničari njezinih transformacija, prije svega traži hrabrost da se prođe kroz podzemlje unutarnjeg bola, nakon dezintegracije lažnih slika koje smo imali o sebi. I u tom limbu između društvenih očekivanja i onoga što mi stvarno jesmo i želimo biti, porađa se vizija iscjeljenja u kreativnom procesu, kao što se sva mladunčad u prirodi porađa iz bola svojih majki i u prvom plaču izražava bol suočavanja sa prodornim svjetlom novoga života.
 
U kontrastima crvenog i plavog, u svjetlucavim jezgrima odmotavaju se klupka unutarnjih silnica, ljubičasto se prožima sa žutim u krošnji mitskog drveta koje nas zove da se uspravimo sa punom sviješću o sebi, da od sebe pustimo tkanja energetskih ticala, upijemo njima elemente gibljivog zraka, žilavost stijene, vodene vrtloge i pročišćeni plamen najdubljih želja.
Da se emancipiramo u izražajnom individualnom rukopisu koji povezuje dijelove tajanstvenog labirinta, da se rasteretimo od iskustva koje nas je prikovalo u nepomičnoj prošlosti i zadržimo samo ono što nas oživljava iznutra, maštu oplođenu voljom do smisla.
 
Kao ples Shakti, naše učiteljice žive u slikama gdje se zmijolike strukture preobražavaju u mnogostrukim oblicima, elegantno i bestidno istovremeno napuštaju zacrtane okvire i usuđuju se biti nepredvidive u svojim putanjama, električnim neuronskim mrežama gdje se formiraju klice novih ideja ispod površine netrajne svakodnevice. U oblikovanju svoga svijeta, Morana  u mrežolikom gibanju slijedi intuitivne impulse, ne znajući unaprijed gdje će je odvesti ta spiritualna potraga, dočarava nam intenzitet unutarnjih previranja, onkraj materije nagovještava težnju da se spozna i obuhvati nevidljiva tapiserija kompleksnih međuodnosa u nama i oko nas.
 
U bučnoj civilizaciji koja nas zasljepljuje dovršenim značenjima korporacijskih indoktrinacija, ispod nestvarno uljepšanih slika gdje ljudsko biće biva prisiljeno da se sakrije od sebe samog i priguši svoju bol, postoje prostori u nama gdje živi bezvremenost i zrcale se drevna znanja kao odsjaj palih zvijezda u vodi, iscjeljujuća mudrost prirode koja se samousmjerava u stvaranju i samospoznaje u svim svojim tvorevinama, bez straha od sebe same.
 
Gibajući se usprkos svemu što ju je pokušalo zaustaviti, slikarica je tako zaronila u nepoznatu zemlju, razgrnula njezine koprene i ispunila je novim plodnim značenjima.
 
Krešimira Gojanović


(R.P.B., 17.09.2020)