Vitraji Dominique Jurić

Oštri rezovi i svjetlosne mreške

Očuvati nešto staro, oživjeti zaboravljeno i vratiti mu sjaj! Nemojte pomisliti kako je riječ o restauratorsko-konzervatorskoj problematici koja je zalutala u svijet umjetničkih izložaba. To je naprosto dio umjetničkoga credo, onaj njegov dio koji iskazuje autorsko nepristajanje na apsolutistički diktat novuma, dok u njegovu drugome dijelu i dalje nepomućeno vlada nastojanje za osobnim izražavanjem, drugim riječima za originalnošću kreacije. Nema tu nikakve kontradikcije; umjetnička disciplina – ma kako stara i, tobože, neaktualna bila – samo je sredstvo za ekspresiju doživljaja, vrijednosti i stavova. Kao i (od)uvijek, legitimno polazište i suvremenih nam umjetnika, nakon svih borbi za slobodu izraza i suvišnih osuda anakronizama, s ovu stranu staroga i novoga.
Djelo Dominique Jurić u pogledu navedenih prijepora veoma je indikativno. Opredijelivši se za tehniku vitraja, pristala je na njegova ograničenja, na breme duge i bogate povijesti, ali i na izazov njihova prevladavanja. U doba kada svijetom blješte nebrojeni monitori - bez obzira obasjava li nas svjetlost Sunca ili odsjaj Mjeseca – njezin rad ponovno ukazuje na čovjekov odnos prema neposrednoj i jednostavnoj ljepoti prirode. Ima li primjerenijega mjesta od Prirodoslovnoga muzeja kako bi se i s pozicije umjetničke produkcije doslovno i simbolički podsjetilo na biljke i životinje koje cijelo vrijeme nastanjuju ovaj planet zajedno s nama!?
Poznato je, osobitost vitraja je njegova uvjetovanost svjetlošću; na djelu je „oživljavanje materije“ – za potrebe slikovitosti opisa dopustimo si tu metafizičku metaforu. Naime, premda su bez svjetla onemogućena i druga likovna i općenito vizualna očitovanja, u slučaju stakla ono dolazi do eksponencijalno naglašena izražaja. I kada se u autoričinim vitrajima pojave, primjerice, zoomorfni i poneki floralni motivi, kakvi dominiraju ovom izložbom, onda ih, impostirane u za njih osmišljene okvire ili ugrađene u rabljena drvena vrata i prozore, lom svjetla pokreće u igri koja traje od kada je prvi pogled zapazio mreškanje odražavajućih površina.
Prihvatimo li stoga misao da se esencija svake stvari, pojave ili stanja – shvaćena kao specifičnost koja odlikuje cjelinu čiji je dio - razotkriva u detalju, lako je uvidjeti kako je ona u ovome slučaju sadržana u oštrim rezom i svjetlom oblikovanoj materiji. U želji da označi ne samo naše podneblje, nego sveukupnost života pod Mliječnom stazom, Dominique Jurić za predloške odabire i izdvaja neposredne i sveobuhvatne, bliske i udaljene, osobne i zajedničke motive. Sve su to elementi naše biosfere, reducirani do mjere da postaju znakovi identiteta. Nije potrebno zahvaćati panoramski pogled niti epsku širinu; na djelu je imanentna čovjekova potreba za metonimijskim suglasjima, odnosno simbolizacijom kao komunikacijskim sredstvom.
Svojim recentnim realizacijama u vitraju, Dominique pokazuje kako se nekadašnja visoka umjetnost hotimice smješta u trošne okvire obilježene ne-elitnom, ali ništa manje začudnom svakodnevicom. No premda autoričina spremnost na konceptualni pomak čini osobiti naglasak ovoga ciklusa, samo oblikovanje plošnim crtežom olovnih linija, koloristički sklopovi obojanoga stakla te ulovljena svjetlost ostaju nepromjenjivi temelji na kojemu izrasta i umjetnost Dominique Jurić. / Nikola Albaneže

Izložba DOMINIQUE JURIĆ – “SOLILOKVIJ” osma je u nizu izložaba posvećenih akademskoj slikarici i grafičarki Izabeli Šimunović (1970.- 2010.) kojima Scena AMADEO i Hrvatski prirodoslovni muzej predstavljaju likovne umjetnike čija su djela inspirirana prirodoslovnom tematikom.