Zlatko Kozina: 'Aproprijacija 4.0'

Aproprijacija 4.0

Krešimir Purgar
 
Najnoviji oblik prisvajanja, a koji prepoznajem upravo u radovima Zlatka Kozine, Aproprijacija 4.0, daje naslutiti da je načelo radikalne permisivnosti postmodernog doba uspješno prešlo u svoju “baroknu fazu”; naime, sveprisutnost slika i kulturalnih referenci, razmjena banalnosti na društvenim mrežama i nova ideologija tehničke racionalnosti događaju se u trenutku kada su umjetničke vrijednosti napustile domenu prosvijećene ekonomske i intelektualne elite – što je, pored stilskih persiflaža, citatnosti i pastiša, bila najvažnija društvena karakteristika stadija 3.0 – i počele su ploviti nepreglednim prostranstvima mreže. To ih je učinilo dijelom intelektualnog imaginarija daleko većeg broja ljudi, koji zahvaljujući internetu imaju nadohvat ruke kompleksne radove i još kompleksnije teorijske eksplikacije; dok, s druge strane, modernistička borba za snagom individualnog uma u sveprisutnoj mrežnoj komunikaciji skončava u trivijalizaciji. Ovdje smo željeli skrenuti pozornost na načelo prisvajanja kao strategije koju, kako smo vidjeli, podjednako koriste umjetnici, teoretičari i globalni kapital. S druge strane, uvide Filiberta Menne naveli smo kao primjer da je povijest moderne umjetnosti moguće promatrati i iz “romantičarske” perspektive radikalne originalnosti koja se danas čini nemogućom, jednako kao što se čini nemogućim svijet u kojemu je spoznaja originalnosti još uvijek imala nekakav smisao i društvenu vrijednost.
 
Na koji način, konačno, treba čitati Kozinine radove? Na slikama ovog umjetnika – a pogotovo kada ih vidimo u gustom, izložbenom rasporedu – koegzistiraju teorije Clementa Greenberga i W.J.T. Mitchella, ironija na hiperprodukciju tzv. art-izdavaštva, osobni komentari na umjetnike koje je volio ili možda nije, prokazivanje uloge kustosa kao medijskih zvijezda, polu-božanstava ili pak martira, trajni sukob apstrakcije i figuracije, uz relativizaciju svega onoga što je Arthur Danto nazvao “svijetom umjetnosti” – univerzuma u kojemu je umjetnost dio začudnog spektakla novca, taština i, samo ponekad, genijalnosti. Radovi Zlatka Kozine, kao i koncept Aproprijacije 4.0, razotkrivaju mehanizam funkcioniranja društva u aktualnom vremenu razmjenjivosti svih intelektualnih vrijednosti i istodobno upućuju na status umjetnosti u doba apsolutne vladavine kapitala. No, postavlja se pitanje u kojoj mjeri su intelektualne vrijednosti prenosive iz jedne razine spoznaje u drugu, tj. ako je simboličko prevrednovanje popularne kulture i njezino pretvaranje u visoku umjetnost još imalo spoznajnu relevantnost u Pop-Artu, kakav se učinak proizvodi kada primijenimo suprotan proces: onda kada se intelektualne vrijednosti što ih nalazimo u nekim umjetničkim djelima, ili pak vizualna kultura općenito, koriste kao rasuti komadići znanja koje je potrebno ponovo spojiti u novu, možda i originalnu cjelinu?
 
Zlatko Kozina daje naslutiti da je proces rekonstrukcije znanja u doba wikipedije mnogo kompleksniji od posmodernističke dekonstrukcije medija, kulture, autora, značenja ili jezika. Njegovi radovi ispituju mogućnost epistemologije umjetnosti u dvostrukom, analitičkom i sintetičkom modelu. Kada je riječ o prvome, Kozina kao da postavlja pitanje koliko elementarnog znanja moramo posjedovati o umjetničkoj slici da bismo doista mogli tvrditi da je razumijemo, a kada je riječ o potonjem, kako povezati sliku i tekst izvan uobičajene podjele funkcija prema kojoj slika pokazuje nešto a tekst govori o nečemu. Kroz jednostavnu estetiku art bruta, ove slike su duboko subverzivne jer suočavaju promatrača s fragmentima njegova vlastitog (ne)znanja o vizualnoj konstruiranosti kulture te o životu kao spektaklu u doba totalne komunikacije. Utoliko aproprijacija 4.0 ne znači samo pridruživanje najšireg polja popularne kulture sferi visoke umjetnosti nego, još značajnije i – paradoksalno – još originalnije: prisvajanje posvećenih fragmenata svijeta umjetnosti i teorije te njihovo pretvaranje u prazne relikvije vizualne kulture.