izložba

Frane Rogić izlaže u Galeriji Prozori


vrijeme: 18.6.2019.
mjesto: Zagreb; Galerija Prozori, Knjižnica S. S. Kranjčevića, Zapoljska 1

Otvorenje izložbe Frane Rogića 'Sklonište za umjetnike' održat će se u utorak, 18. lipnja, u zagrebačkoj Galeriji Prozori.
 

Frane Rogić / Sklonište za umjetnike

 

„Pravednost se ne bi smjela povezivati samo s raspodjelom, nego i s institucionalnim uvjetima potrebnim za razvoj i upotrebu sposobnosti pojedinca i za kolektivnu komunikaciju i suradnju.“ Ova rečenica američke politologinje Iris Marion Young moguće je polazište govora o radu Frane Rogića Sklonište za umjetnike kojim autor zaokružuje koncept što ga je uspostavio prethodnom izložbom Grad je pun opasnih ljudi u Galeriji VN 2018. godine. Rogićevo je polazište, pritom, dvostruko. Najprije, on  kreće iz činjenice da su prostori javnosti zamagljene topografije društvenih relacija, u kojima su javne reprezentacije proizvod dominantnog poretka, u čiju nas se istinitost želi uvjeriti. Osvještavanje takve situacije rađa tjeskobu, odnosno generira konfiguracije koje bih mogla usporediti s opasnostima o kojima govori talijanski filozof Paolo Virno. Pritom mislim na apsolutne opasnosti, povezane, za razliku od konkretnih opasnosti, kao što su, primjerice, lavina ili gubitak radnog mjesta, „s našim egzistiranjem u svijetu“.  No, tu se isto tako radi i o kliznom mjestu interferencije straha koji je konkretan i tjeskobe koja to nije, odnosno o osjećaju pripadanja i nepripadanja nekoj zajednici. To je ujedno i naredna os oko koje Rogić razvija spomenute radove, prepoznajući u navedenoj dvostrukosti umjetničku poziciju.
 

Opskrbljeni alatima, ne samo da očude viđeno, već i da dekonstruiraju pogled, razotkriju ideologiju, pokažu grešku, umjetnici postaju teret sistema. Naime, sustav je osmišljen tako da kroz mehanizme javnog diskursa, potrošnje i zabave, anestezira političnost javnog prostora, dok s jačanjem desnih političkih opcija potiče prakse autocenzure. No stvari dodatno eskaliraju, kako prepoznaje Rogić, kad umjetnici postaju problematični i nepoželjni gosti unutar vlastitih institucija. Institucionalna nebriga i asimetrije važnosti u području kulture podupiru marginaliziranost umjetnika u društvenom polju, prekarnost i osjećaj nezaštićenosti.
 

Iz tog razloga, Rogić gradi Sklonište za umjetnike. Prekrivajući u potpunosti Galeriju Prozori astrofolijom, gradi siguran bivak. Zanimljivo je nakratko vratiti se Virnou jer on govori o osjećaju nepripadanja kao iskustvu suvremenog mnoštva koje se ukorjenjuje u dijalektici bojazni i utočišta. No Virno obrće uzročno-posljedični smjer smatrajući da je čovjekovo prvotno iskustvo pronalaženje utočišta, a da tek potom istražuje koje mu opasnosti prijete. Osim toga i opasnost je po njemu specifična forma utočišta.  „Ako se dobro pogleda,“ kaže, „izgleda da se opasnost upravo sastoji od jedne grozne strategije spasenja (sjetimo se kulta etničke 'male domovine'). Dijalektika opasnosti i utočišta se naposljetku razrješava u dijalektici alternativnih oblika zaštite.“

 

Moglo bi se na tom tragu reći da je Rogićeva intervencija protuteža nekim drukčijim strategijama samopozicioniranja te da se on odlučuje na ironijsku gestu čime je nedvosmisleno kritičan i subverzivan u odnosu na sustav. Podsjetimo se, usto, da galerije u kojima izvodi oba rada dijele svoj prostor s knjižnicama s kojima su funkcionalno i simbolički izjednačene i da su to također strateški odabiri. Knjižnice su, naime, po svojoj definiciji i poslanju, mjesto socijalne pravde te stoga sigurno mjesto marginaliziranim skupinama.
 

Omatanje knjižnice/galerije u srebro i zlato istovremeno je duhovita i simbolička gesta. Ona izražava brigu umjetnika koji, alatima za pružanje prve pomoći u urgentnim stanjima, pomaže zacijeliti društvo. Izvana srebrna, iznutra zlatna, knjižnica/galerija transformira se u izdvojeni objekt, zamjetnu vizualnu markaciju u urbanom prostoru, nebesko tijelo, svemirski brod. Iznutra se pak stvara ugodna mikroklima jer astrofolija odbija zrake sunca izvana i sprječava podizanje temperature iznutra. Sagledamo li situaciju povoljne klime kao metaforu, onda Sklonište za umjetnike postaje rijetki prostor slobode, međuprostor do nekog boljeg svijeta.


Irena Bekić