Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku poziva na predstavljanje knjige Ane Dalmatin 'Egzistencijalistički roman u hrvatskoj književnosti', koje će se održati u utorak, 15. svibnja, s početkom u 19 sati, u čitaonici Narodne knjižnice Grad. U programu promocije uz autoricu sudjeluju: Ivana Burđelez, Antun Česko, Maja Žitinski i Marija Grazio.
vrijeme: 15.05.2012. u 19 sati
mjesto: Dubrovnik, Narodna knjižnica Grad, Ulica od Puča 6
Romani hrvatskih pisaca Miroslava Krleže, Petra Šegedina, Vladana Desnice, Slobodana Novaka, Vojislava Kuzmanovića, Antuna Šoljana, Vjekoslava Kaleba i Anđelka Vuletića korespondirali su s egzistencijalističkim književno-filozofskim kretanjima anticipiranima kierkegaardovskim "strahom i drhtanjem", odnosno sartreovskom "osuđenosti na slobodu".
Temeljna preokupacija europskih egzistencijalista, kao i hrvatskih romanopisaca, problem je individualne samoaktualizacije, dakle individualitet kao osebujna pojedinačnost koja se može protumačiti iz sebe, iz egzistencije koja je slučajna, jednokratna, konačna, neponovljiva i kao takva ne može biti zahvaćena kategorijama neke bezlične kolektivne biti.
Interpretacija i znanstvena obrada hrvatskih egzistencijalističkih romana realizirala se na tri razine: idejno-tematskoj, na planu oblikovanja likova i na planu dezintegracije fabule. Prva je interpretacijska razina (idejno-tematska) jedna od entiteta "plana sadržaja", unutarnja semantička značajka teksta koju "tematska kritika" postavlja kao tzv.konkretnu univerzaliju protežnu na sve segmente teksta. Polazeći od književne strukture kao zatvorene cjeline koja se ne može parcijalno promatrati i analizirati, dokazano je da je tematski sklop sastavljen od jedinica općeg značenja neodvojiv od jedinica osobnosti - likova, koji se ne oblikuju kroz akcije i pothvate , već kroz njihov unutarnji život, kroz sfere svijesti i podsvijesti, što pretpostavlja dominaciju psihemskih i ontemskih narativnih figura (koje dijele sastavnice) u odnosu na sociemsku narativnu figuru(jedinicu skupnosti).
Sadržaj knjige potvrđuje da hrvatski roman XX. stoljeća prati europska književna kretanja, kako na planu modernih književnih postupaka, tako i tematskim izbjegavanjem objektivnih, impersonalnih, bezvremenskih shema i vječnih istina, okrećući se subjektivitetu, dakle individualnoj egzistenciji. Izražajni ustroj u romanesknom sklopu ima svoju "semantičku produžnost"na planu sadržaja. Razina sintakse i razina semantike jedna drugu uvjetuju i međusobno su ovisne. U djelu je vidljivo da su hrvatski romani gledani kao "mogući svjetovi"svaki za sebe pojedinačni romaneskni univerzum, s tim da su im zajedničke tragične antinomije individualne egzistencije, koja, u traganju za svojom vlastitošću, istovremeno traga i za smislom cjeline. (
bib.irb.hr)
MH - ogranak Dubrovnik na FB
