Preskočite na glavni sadržaj

Troje umjetnika na izložbi First Shot - Prvo okidanje

Danas, 6. ožujka, od 19 do 21 sat, u Kuli Lotrščak, u sklopu programa Klovićevih dvora 'First Shot - Prvo okidanje' predstavljaju se Mario Pućić 'Put bez spomenika', Goran Jovanović  'Bez naziva' i Igor Ilić 'Otvoreno'.
vrijeme: 06.03.2013. 19,00
mjesto: Zagreb; Kula Lortščak
url: http://galerijaklovic.hr
Mario Pućić: Put bez spomenika
Mogli bismo reći da se ovdje radi o turističkoj fotografiji, jer je na njima autor zabilježio predjele koji su ga se tijekom putovanja dojmili, no to nikako nije tipična turistička fotografija. Naime, ni na jednom od izloženih radova nema spomenika, jasnih toponima ili nasmiješenih lica. Zapravo, Mario Pućić ne fotografira nijednu osobu. Veći dio fotografija ovog ciklusa nastao je tijekom ljetnih mjeseci pa bi prve asocijacije mogle biti gužva i buka turista i automobila. Ali ne i ovdje. Na njegovim fotografijama vlada tišina. Tu atmosferu postigao je čistim kompozicijama s vrlo malo detalja, kvadratnim formatom fotografija, te pozicioniranjem glavnog protagonista, pa makar to bila kolica za kupovinu, uvijek u sredinu kadra. Iako je tema putovanje, ni na jednoj fotografiji ne primjećujemo pokret, a statičnost je dodatno naglašena već spomenutim kvadratnim formatom i subjektom u njegovom središtu. Digitalna fotografija Mariu Pućiću omogućuje da se poigra bojama kojima oduzima toplinu. Tako je, uvođenjem pastelnog spektra, i vrlo grubim stvarima dao određenu dozu nježnosti. Uhvaćeni kadrovi su postali mirni, i kompozicijski i bojom, te djeluju gotovo romantično.

Fotografije Gorana Jovanovića ne možemo nazvati klasično lijepima, niti možemo govoriti o savršenoj tehničkoj izvedbi, ali one ipak imaju ono nešto. Preeksponirani kadrovi, neizoštreni subjekti i bilježenje situacija iz svakodnevnog života naglašavaju da Gorana Jovanovića zanima snapshot fotografija. Istovremeno, autor nam namjerno ne želi pokazati stvarnost kakva ona objektivno jest. Ove fotografije jesu isječci iz njegova života, ali nam se čini kao da je sa svakoga razvijenog filma odlučio izdvojiti i izložiti one fotografije koje „nisu baš uspjele“. Čini mi se kao da nas Goran Jovanović svjesno ostavlja u mraku. Upoznajemo više osoba za koje pretpostavljam da su mu bliski prijatelji, no detalje nam ne želi odati. Sve informacije kao da nam hotimice daje na kapaljku. Prikazujući likove i ambijent u fragmentima, ne omogućava promatraču da posloži kockice. Ove su fotografije autorov podsjetnik na situacije i prostore, koje nose osobne priče, i koje autor zadržava samo za sebe.

Igor Ilić: Otvoren. Naziv nam se na prvu ruku čini primjerenim za seriju fotografija, koja pokazuje crtice iz autorovog života, no zapravo je riječ o vrlo intimnom ciklusu u kojem Igor Ilić na suzdržan način progovara o vlastitom životu i o problemu koji ga zaokuplja. Iako je serija fotografija nastala u vrijeme kada smo najviše zaokupljeni predstojećim zimskim radostima, a božićnim blagdanima i novogodišnjem slavlju teško je odoljeti, na radovima Igora Ilića šarenilo svjetala i boja te buka i gužva ljudi posve su umireni.

Autor djeluje prilično škrto u predstavljanju svojega života. Ne daje nam gotovo nikakve informacije o prostorima u kojima se zatekao, namjerno izbjegavajući bilo kakve natpise koji bi nam mogli odvući pozornost ili odati neku situaciju. S obzirom na svijet u kojem živimo, u kojem smo sa svih strana bombardirani reklamama i svjetlećim natpisima, ovakva, gotovo ogoljena fotografija djeluje nostalgično, podsjećajući nas na neka prošla vremena kada su ljudi imali više vremena za sebe i jedni za druge. Osjećaj nostalgije i sjete, koji se provlače kroz sve fotografije ovoga ciklusa, naglašeni su i suzdržanim koloritom na kojem prevladavaju smeđi tonovi, a koji nas vraćaju u neka davna vremena.

Igor Ilić skriva od tuđih pogleda čak i ljude koji čine dio njegovog života. Snima ih ili s leđa ili im izbjegava uhvatiti pogled, onemogućujući tako ikakvu komunikaciju. Likovi koje susreće nama ostaju samo usputne, potpuno zatvorene pojave o kojima ne možemo apsolutno ništa saznati. Pitamo se je li to bila isključivo autorova nakana ili su i oni sami željeli ostati anonimni?