Sabina Damiani / Arhiv migracije

Komunikacija u neprestanom pokretu kroz vrijeme i prostor, nedvojbeno proizašla iz njenog otvorenog, dinamičnog osobnog karakternog profila neopterećenog suvišnim tehnološkim ili civilizacijskim šumovima, osnova je umjetničke strategije Sabine Damiani. Kontinuiranim pretraživanjem svojstava brojnih privremenih boravišta i kreativnim povezivanjem svojih 'prohodnih mjesta' u suptilnu konceptualnu mrežu, umjetnica lakoćom izbjegava zamke u koje nesmotreno upadaju suvremeni 'građani svijeta', a na koje upozorava filozof i urbanist Paul Virilio u knjizi BRZINA OSLOBAĐANJA (iz 1995.): 'Upravo se u kontekstu prostora-vremena pomućenu teletehnologijama djelovanja na daljinu može uistinu govoriti o URBANOJ EKOLOGIJI. Ekologiji koja se ne brine samo o atmosferskim ili zvučnim zagađenjima velikih gradova nego ponajprije o štetnoj pojavi 'Grada-Svijeta', posve ovisnog o telekomunikacijama što se uspostavljaju na kraju tisućljeća. Turizam na duge pruge, koji je svojedobno hvalio Paul Morand, danas nadopunjuje neka vrsta “turizma na mjestu', učahurenost u interaktivnosti.' (...)

Sabinu Damiani ne samo da ne zanima ta interaktivna brzina koja 'ubija boju', dodir i okus, nego s druge strane inteligentno, samostalno manevrira kroz 'nemjesta', svojevrsne labirint 'instalacije za produženi boravak u kojima diljem svijeta utoruju izbjeglice' (prema Marc Augéu). Na prezentacijskoj razini, za razliku od ziheraškog kniferovskog koncepta – jedan (art) život, jedan meandar – umjetnica svoju reputaciju gradi korištenjem najrazličitijih medija: crteža, kolaža, instalacija, ili trenutno možda najzastupljenijeg, fotografije. Rekla bih da je to još uvijek samo priprema za još kompleksnije koncepte koji će, po potrebi, uključivati i slojevite animirane, video, zvučne i ambijentalne segmente. No već je i u ovom trenutku itekako primjetno da artisticu ne definira jednoobrazna vještina primjene jednog medija, nego izrazita autorska osobnost, tematska jasnoća, profinjena osjećajnost i prepoznatljivo stilsko ozračje koje realizira bez obzira na raznovrsne izvedbene finese. (...)

U serijalu diptiha ALTROVE, artistica fotografiranjem prije svega registrira postojanje mjesta i vremena u kojima iščitava stanja osobnih prostora, uočavajući u njima pojedinačno u općem: sliku osobe uvijek prati identično (ravnopravno) velika snimka nekog, njoj značajnog predmeta. Takve, na prvi pogled realne, svakodnevne situacije, međutim, pomalo neočekivano dobivaju nadrealnu notu. Jedina stvarna veza među likovima njihovo je prijateljstvo s autoricom, a stvarčice koje ih prate najčešće su, ili nostalgični podsjetnik, ili tek jedina preostala uspomena na njihove originalne habitate iz kojih su tek privremeno izmješteni. Meandriranje krhkim osjećajima punoće, praznine, ljepote ili tuge, ipak nam ne sugerira neku banalnu srcedrapateljsku nostalgiju. Naime, izabravši Globus kao svoj dom, protagonisti projekta ALTROVE ekspresno su naučili snalaziti se u tom, ne uvijek pretjerano zabavnom ambijentu.
 
GDJE ODAVDE bilješka je o napuštenim autobusnim postajama i čekaonicama. Tipično za Sabinu Damiani, riječ je, ovaj put doslovce, o fenomenu tranzicije (prometa) s višestrukim konotacijama koje komentiraju tihu dezintegraciju nekad jedinstvenog istarskog prostora kao i napuklih veza među stanovnicima koji ga ispunjavaju. Duhovno zajedništvo autobusa, u velikoj je mjeri zamijenjeno varljivim osjećajem individualne, automobilske neovisnosti: čekaonice zapravo postaju neformalni spomenici arhitekture pregaženog industrijskog razdoblja... dok se ne uruše sami od sebe.
 
Treće poglavlje ARHIVA MIGRACIJE naslovili smo WeTRANSFAIR (prema web servisu WETRANSFER za slanje velikih datoteka preko kojeg mi je autorica poslala fotografije ovog ciklusa), kao višekratnu igru riječi koja uključuje primisli na 'sajamsko šarenilo' ('fair'), na 'premještanje' ('transfer'), te fer ili korektan postupak pri toj manipulaciji. Dodatna zaštita, čak i artistički dignitet tih, naoko, beznačajnih predmeta (od kojih se ne možemo osloboditi ni po cijenu života u svakodnevnom kaosu), njihovo je postavljanje u neprobojne staklenke. Eto nam, možda, i Duchampove štipaljke za rublje...(...) Maja Briski