Nova predstava Zagrebačkog kazališta mladih nastala je prema motivima iz eseja Slavenke Drakulić 'Kako smo preživjeli komunizam', 'Kako smo preživjeli rat' i 'Kako smo preživjeli postkomunizam', a svoju će premijeru, u režiji Dine Mustafića, doživjeti u četvrtak, 8. svibnja, s početkom u 20 sati, u ZKM-u.
vrijeme: 08.05.2014. 20 h
mjesto: Zagreb; Zagrebačko kazalište mladih, Teslina 7
U
predstavi glume Nina Violić, Urša Raukar, Jadranka Đokić, Doris Šarić Kukuljica, Ksenija Marinković, Nataša Dorčić, Lucija Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš.
Dramaturginja je Željka Udovičić, scenograf Dragutin Broz, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj Mate Matišić, a scenski pokret je oblikovala Irma Omerzo.
Dubravka Vrgoč o predstavi piše:
'Osam glumica na sceni nastoji rekonstruirati jedno vrijeme kroz osobna sjećanja (mogu li sjećanja uopće biti kolektivna?), u ispovjednom tonu, obilježavajući prostor koji su zajednički dijelili i koji im još uvijek pripada. Koliko su sjećanja pouzdana, a koliko su subjektivna i koliko se kroz prijenos u njih upisuje sjećanje nekoga Drugoga? I potom, možemo li uopće rekonstruirati neko vrijeme u nekome drugom vremenu, svjesni da se ono čega se ne možemo prisjetiti ponavlja u postupku? I ako se freudističkom učenju neprozirnost traume smatra posebno odgovornom za ograničenost sjećanja, koliko doista možemo vjerovati sebi ili drugima pri subjektivnoj objavi nekog događaja otkrivenoga u zajedničkoj prošlosti? Njih osam tako će zajedno s gledateljima „proživjeti“ iznova komunizam, rat, tranziciju i ovu suvremenost, svjedočeći u prostoru teatra o vremenu koje ih je promijenilo. Njih osam projicirat će u te odvojene i povezane fragmente vremena vlastite i naše strahove, čežnje, nesnalaženja, nemoći, uspjehe, izgubljenosti, promašaje... Njih osam pokušat će negdje zaustaviti vrijeme u nekoj boji, okusu, mirisu, dijelu rečenice, u intenzitetu neostvarene žudnje, zagubljenoj misli, otklonu, u perspektivi prošloga koje se ponavlja beskrajno, u bezgranično nikad dostignuto buđenje.
U dodiru javnoga i osobnoga, na mjestu gdje se prelamaju zajednička sjećanja i zajedničke traume otvara se pukotina u koju upisujemo promašene susrete. Razlika koja nas razdvaja od onoga što se dogodilo, i to ponajprije ona vremenska toliko je duboka da je nikada, ni u sigurnosti jezika, nećemo uspjeti prijeći ili pokrpati. I dok ponavljanjem iznova budimo traumu u sebi, zavedeni nostalgijom prošlosti tjeskobne povijesne epohe prevodimo u uljepšane crtice iz vlastitog života.
Trideset, dvadeset ili deset godina poslije svijet se mijenja i u onoj mjeri u kojoj mu mi dopuštano da se promijeni. Odrastajući ili stareći s vremenom ispisali smo jednu osobnu povijest koja se ponekad, točnije nerijetko, ne podudara s onom realnom. Nikada me ti ne gledaš tamo gdje te ja vidim – rekao bi psihoanalitičar, tumačeći obmanu u svakome stvarnom susretu. I koliko god naš susret s ovim prostorom i različitim vremenima koja su u njemu ispisivala znakovite promjene bio traumatičan, ipak smo ga preživjeli. Uz usputnu napomenu izvedenu iz ipak subjektivnog pitanja – jesmo li ga doista preživjeli?'
Sljedeće izvedbe predstave su 9. , 10. i 11. svibnja, te 27. i 28. svibnja, u 20 sati.
