29. Slavonski biennale otvara se 28. studenog

29. SLAVONSKI BIENNALE: Institut nevidljivog - prostori percepcije 
Kustosica izložbe: Valentina Radoš, muzejska savjetnica MLU
 
Slavonski biennale je skupna, žirirana izložba na kojoj se predstavlja suvremena vizualna umjetnost po izboru Ocjenjivačkog suda u sastavu: Janka Vukmir, predsjednica, Ana Knifer, Matej Knežević, Dalibor Prančević Valentina Radoš, kustosica izložbe naslovljena INSTITUT NEVIDLJIVOG - prostori percepcije. Za 29. izdanje slavonskog biennalea, Ocjenjivački sud odabrao je radove 46 autora i autorica te umjetničkih suradnja koji će na ovogodišnjoj izložbi, iz ukupno 228 rada pristiglih na natječaj iz više od 30 država svijeta, izlagati.

Imena odabranih autora/ica i autorskih suradnja su:
Marija Ančić, Dino Bićanić, Pasko Burđelez, Eric del Castillo, Tanja Dabo, Tin Dožić, Igor Eškinja, Tina Gverović i Ben Cain, Ivan Gundić, Hrvoje Hiršl, Ana Hušman, Nikica Jurković, Anas Kahal, Mihael Klanjčić, Beáta Kolbašovská, Božena Končić Badurina, Alem Korkut, Jelena Kovačević, Zlatko Kozina, Radovan Kunić, Pei-Han Lin, Ivica Malčić, Ines Matijević Cakić, Toni Meštrović, Niko Mihaljević, Kata Mijatović, Nevidljive, Vladimir Novak, Francesco Paolucci, Zoran Pavelić, Predrag Pavić, Viktor Popović, Josip Pratnemer, Marina Rajšić, Jasenko Rasol, Nenad Roban, Igor Ruf, Neli Ružić, Bojan Stojčić, Damir Sobota, Marijana Stanić, Krunoslav Stipešević, Mare Šuljak, Nataša Takač, Sunčanica Tuk te Anabel Zanze.
 
Naslovom izložbe želimo propitati i predstaviti umjetnost kao životno i sudbinsko opredjeljenje, kojem se pristupa beskompromisno, i vrlo često bez razumijevanja okoline. Unutar naslova povezujemo također dvije činjenice koje su značajno utjecale na koncepcijski pravac 29. inačice ove manifestacije: u 2024. obilježava se 100 godina od rođenja Julija Knifera upravo u Osijeku te 70 godina od osnutka Galerije (danas Muzeja) likovnih umjetnosti. Obje obljetnice čine okosnicu izložbenog koncepta: život i rad Julija Knifera kao primjer beskompromisnoga i dalekovidnoga umjetničkog ustrajanja, dok je naglasak na muzejski jubilej prilika da se komentira uloga baštinskih i izlagačkih ustanova te njihov perpetuirajući učinak na (ne)shvaćanje (suvremene) umjetnosti. Kao kustosi postavljamo si pitanje kako postaviti izložbu čija je tema nevidljivo, i najčešće neshvaćeno, umjetničko htijenje, u Muzeju koji kao bastion kulture u svojoj jubilarnoj godini i sam postaje nevidljiv, tj. zatvoren zbog rekonstrukcije fizičkoga izložbenog prostora? U izložbi Institut nevidljivog - prostori percepcije postavljamo također pitanje umjetnicima o istinskoj prirodi njihova rada - kako činiti vidljivim ono što je nevidljivo, neopipljivo, nedodirljivo… Odgovorima koje nam umjetnici ponude želimo potvrditi ideju umjetničke autonomije često nevidljivih obrisa, ali zato vječnog trajanja, o umjetnosti kao društvenoj i osobnoj potrebi koja nam je povjerena na čuvanje, vrednovanje i na tumačenje.
Valentina Radoš
 
U naravi je umjetničkog djela da sugerira razlikovnost od stvarnosti. Likovno djelo može od vidljive stvarnosti napraviti nematerijalnu, imaginativnu sliku ili može, kao što u svojim Dnevnicima piše Julije Knifer, krenuti i obrnutim putem: Taj posao kojeg radim apsurdan je po svemu. I baš iz tog razloga moram taj apsurd pretvoriti u izvjesnu realnost. [1. 1. 1985., 21:20] On, dakle, realizacijom svojih djela materijalizira apsurd. I gdje onda tražimo nevidljivost? Tražimo ju u radu, u percepciji, u procesu, u onom prostoru koji je liminalan, graničan, koji je intersticij između stvarnosti i (ne)objekta, u prostoru transformacije, u prostoru inicijacije, u prostoru slobode. U procijepu, u kojem možda ima najmanje mjesta, ali najviše značenja.
Slično je i s medijem izložbe i simbolikom institucije muzeja. Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onog što će biti pokazano., piše Goran Trbuljak 1973. godine, upozoravajući na postupak afirmacije umjetničkog djela a da njegova vidljivost, ili pojavnost, pri tome ne igra ulogu, čineći od te konstatacije vlastito djelo.
U oba je slučaja nevidljivost zapravo usmjeravanje na suptilnost uviđanja, na opažanje, na razmišljanje i djelovanje. Tankoćutnost poetike gotovo da je jedina koja se može suprotstaviti brutalnosti stvarnosti. U Slavoniji, koja doslovno blijedi u svojoj fizičkoj pojavnosti, i Osijeku, koji je povećanim koracima krenuo u razvoj, upravo bi u onome što se još i ne vidi sasvim jasno kao disbalans u svakodnevici trebalo tražiti uzajamnu solidarnost političnosti i poetičnosti; a umjetnici su na tom području često najbolji istraživači.
Janka Vukmir
 
Izložba će biti postavljena na više lokacija u centru Osijeka - Kulturni Centar, Gradske galerije Waldinger te zamjenski izlagački prostor Muzeja likovnih umjetnosti u Kapucinskoj ulici br. 36.