'Noć na Zemlji' (Naklada Ljevak, 2020.) jedne od najnagrađivanijih hrvatskih pjesnikinja Dorte Jagić knjiga je nokturalnih priča, putopisa, dnevničkih i memoarskih zapisa, meditacija, fantazija, poetskih studija i bilješki, i posveta je noći – svim njezinim pojavama, nijansama, prijelazima, utjelovljenjima, znakovima, mirisima – posveta tajni noći kao tajni svijeta.
vrijeme: 17.12.2020.
Pritom je glavni pokretač teksta čuđenje – ushit nad svakom, pa i banalnom ili neprimjetnom stvari, jer je, uvjerljivo nas se ovdje navodi, upravo to put k otkrivanju zagonetke.
Mjesta radnje ovih raznolikih zapisa su sićušna i golema – balkon i Manila, kustošijska ulica i Pariz, par kvadratnih metara Kvatrića i hektari šume Bad Ischla – a autorica se jednako strastvenoistraživački upućuje na svaki od tih prostora. Jer njihov je potencijal jednak, astralan, zračeći, govoreći, a protagonisti od krvi i mesa – taksisti, kockari, didžejevi, vračare, kazanove, prostitutke, radnici iz noćne smjene – noćno naštimanoj promatračici otkrivaju drukčije, istinskije lice, lice svog fikcijskog alter ega, Ofelije, plavuše s platna američkog slikara Edwarda Hoppera, Rainera Marije Rilkea…
Ova
knjiga proznih zapisa može se smatrati i svojevrsnim bedekerom za kretanje labirintom umnoženih noći – ne očekujte pritom uspostavljanje jasnog ugovora, zacrtavanje pravaca i najavu postaja na putu, jer noć sa svojim propovjednicima, fantastičarima, sanjarima, zanesenjacima, biblionautima i poètes fous, zagovara stalnu pobunu protiv nasilja dnevnih pravila, protiv dnevnog životarenja „po dužnosti“. Pa tako i protiv književnih pravila.
"Kao sve posebne misije, noćna zanimanja su teška. Dobro, ne baš sva (ne znam kakvih zanimanja ima, svakog dana nastaju nova), ali uglavnom su teška, kao dizanje crnog monolita malim prstom. Puna su opušaka, pretrpanih pepeljara kao utjelovljenja protraćenog vremena. Zgužvanih, neobrijanih obraza, napola riješenih križaljki. Plastičnih šalica za espreso iz aparata. Prodorne vike tišine i bijelog šuma noćnih aparata, isparavanja pregrijanih računala. Naoko negibljive rutine. No to je samo prvi sloj.
Jer i danas, ova svjetlom zagađena noć, antropocenska noć, civilizirana i ostarjela, draži i opija noćobdije moćnim signalima, za koje su gluhi radnici dana. I kad svi svećenici, zubari, krovopokrivači, drvosječe, kuhari, odvjetnici i blagajnice zaspe pred televizorom sa svojim cigaretama, djecom ili mačkama u krilu, i kad zadnji čitači krimića skinu viklere, skriju pištolje pod jastuke i pogase lampe, noć sve te umorne ljude pogasi kao opušak. (…)
Noć, pak, za pjesnike, tvorničke treće smjene i bolnička dežurstva, vozače, kazanove, vračare, kockare, spletkare, špekulante, patrole, čuvare, didžejeve, bjegunce uključi sjaj noćne rasvjete, koja baca u sjenu sjaj zvijezda i, naravno, noćni program radija, televizije, i ostale vizije."
Dorta Jagić, Noć na zemlji
