Dvije samostalne izložbe u Galeriji Fonticus

Tina Konec: Fraktalni horizonti

Pred nama je razvoj promišljanja koji se u premisi može podudarati sa snoviđenjima, a koji je tijekom realizacije prošao niz doživljajnih i spoznajnih pomaka. Tina Konec, u registrima stalne mijene kojom smo okruženi, a koje smo dio, uspijeva vizualizirati trenutke i uz to iskazati osobna svjedočanstva tijeka. Takve trenutke naporno je bilježiti, podrediti tehnici, materijalizirati. Još je teže ideju tijeka pretvoriti u trenutak sadržaja slike. Ovim zapisima ublažene su granice među područjima umjetnosti i znanosti. Likovnim jezikom, procesualnim postupcima, ona otvara područje suočavanja s efemernom realnošću.
  
Tina Konec predstavlja niz radova koje možemo podijeliti na nekoliko grupa. Svi su crteži izvedeni tušem i/ili olovkom na papirnoj podlozi, bijeloj ili crnoj. Autorica gradi sliku/crtež nizanjem poteza. Crt(k)anjem oblikuje krošnje/grane stabala. Najčešće je prisutan donji rakurs. Odnos autorice prema podlozi i izbor tehnike krajnje je intimistički. Razapetih misli između ideje materije i ideje oblika, linijama (uporno) gradi skupove, slojeve, zasjenjenja. Ona koristi boju podloge kao izražajni element. Hrabrost odricanja od boja, uporaba asketske tehnike, dozvoljava joj koncentraciju koja biva nagrađena izuzetnom kolekcijom. Oblici često bježe izvan formata, pa pojedini rad djeluje kao isječak. Često su formirani fragmenti unutar kojih uočavamo prave mikrokozmose oblika. Promatrajući radove u slijedu uviđamo da su pred nama segmenti ritualnog obreda. Umjetnica kreira drhtave, minuciozne, hologramske zapise.  
   
Kad bi željeli sažeto opisati glavne karakteristike ovog projekta, tad bi prije svega istakli dvije stvari: autoričinu fascinaciju prirodom i ushit - spoznaju ideje fraktalnog univerzuma. Ponuda uvijek kreće od vizualno, slobodno oblikovanih formi rubova stabala, krošnji i/ili grana. Oni kroz crtež žive u apstraktnim prostorima bogatih nakupina poteza te bijele ili tamne podloge. U prostorima očišćenim od naracije, nalazimo vizualne priče snažnog sinestezijskog efekta ozvučenih poteza. Kao da se prostor giba, rastvara, zvoni i odjekuje, a oblik nas gotovo dotiče. Ovaj crtački projekt izaziva istovremeno i arhetipske i memorijske asocijacije. Iako umjetnica predstavlja motive prirodnih oblika, snažno se osjeća i socijalni segment. Ona kao da nas sjeća na neke osobne meditativne trenutke u kojima smo i sami primjećivali oblike koji su u kontrastu sa svjetlom izgubili boju.
  
Umjetnica nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Ona ruši tradicionalnu svrhu motiva, propituje materijal i ideju oblikovanja. Pojedini crtež dio je grupe, serije, niza, što naglašava ideju o mijeni. Naša, zapadna, bahata civilizacija oduvijek je imala olak pristup odnosu pasivno-aktivno, shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatan princip. Umjetnica sluti da je stvarnost subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je stalna interpretacija i reinterpretacija. Nekada nismo vjerovali da je Zemlja okrugla. Danas teško prihvaćamo spoznaju da je materija energija koja titra sporom frekvencijom. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji pet ljudskih osjetila mogu opažati (vid, sluh, okus, opip i miris). Ostale dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih percipirali. Pojam prostora prepoznaje se kao prostor nomadskih subjekata koji se gibaju između međustanja dviju točaka, ali ne nužno od jedne do druge. Fizičari i filozofi, a u našem slučaju i umjetnica,  spoznajama kvantne teorije, fraktalom, bozonom, strunom redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom, ali mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koje su zapadni kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku zlorabili. Univerzum ne funkcionira kao mašina prema Newtonovoj teoriji, već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija, već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same.
  
Pulsiranje, stalne promjene u univerzumu nalaze utočište u umjetničinim vizualizacijama.  Ona nam intuitivno prenosi slutnju, doživljaj, fascinaciju neprestanog gibanja, promjena i nestalnosti pojava u prirodi. Nudi nam seriju nacrtanih spoznaja. To je razvijeni, zreli niz koji ima početak, ali ne znamo mu kraj. Radovi pred nama su dio serijala koji može okončati ili su dio niza koji će dalje slijediti autoričinu moć imaginacije. Mi smo sretni da kreativni čin jedne autorice ovako snažno progovara o univerzumu na najjednostavniji mogući način: bilježeći obične, neznatne detalje materijalnog svijeta. 
   
Autorica sjedinjuje intuitivni, introspektivno-emotivni i misaoni diskurs. Bavljenje temom titravosti prirodnih oblika kao da traži sinergiju vizualnih umjetnosti s emocijama, sjećanjima i snovima. Ponuđena je ideja jedinstva duha i materije, cjelovitosti duhovnoga i fizičkoga. Detaljni crteži dijelova stabala odsjaj traže u našoj spoznaji. Ideja o stalnom tijeku i promjenjivosti svega percipiranje radova postavlja na područje evokacije energija. Insinuacija mogućeg univerzalnog pretvorena je u delikatnu sigurnost trenutka. Umjetnica potezima, zaustavljenim u nakupljanju ili rasprostiranju, sugerira efemernu dinamiku. Ovime je prostor predmeta predan prostoru vremena. Realno prelazi u nadrealno, ali ostaje uvjerljivo. Figuracija je zadovoljena, ali s amblemom mogućeg, bez forsiranja istinitosti, dokumentiranja oblika. Tako je oblik umjetničinim činjenjem postao interpretacija, dojma oblika. Zaista veličanstveno: ukradeno od prirode, a snažno osobno interpretirano. / Eugen Borkovsky, VII. 2018.


Dejan Štifanić: Fotografije neviđenog

Igra tehnologijom često je presudna premisa kreativnog činjenja. U susretu/borbi s materijom teško je odoljeti datostima koje on nosi. U ovom slučaju materijal su sredstva za izvedbu fotografija, autor je Dejan Štifanić, a distanciranje od uobičajenog bilo je intenzivno i kreativno.
  
Očito je da autor poznaje osjetljivost fotografske podloge na svjetlo te kemikalije koje djeluju na svjetlom aktiviranu podlogu. Osim osvjetljavanja i standardnih foto - kemijskih tvari, on procesu razvijanja pridodaje netipične postupke. Pred nama su rezultati igre hotimično, djelomično kontroliranih uvjeta nastajanja fotografskog rada. Autor intervenira, „razvija“ fotografije, ponekad djelujući aktivnije, a ponekad blaže na materijal.
  
Pojam bilješke svjetlom sinonim je za fotografske radove. Jer, fotografski zapis nastaje djelovanjem svjetla na fotoosjetljivu podlogu. No, u našem slučaju, radovi nastaju oslonjeni na fenomen djelovanja svjetla, ali bez okulara, aparata, klasične fotografske tehnologije. Autor poštuje materijal i ne sakriva mu bit unatoč tome što, vođen eksperimentom iniciranja novog oblika, drastično mijenja uobičajeni postupak. Poigravanje fazama fotografskog postupka i eksperimentalno promišljanje, stalni su izazovi za autora. Postajemo svjedoci ishoda autorovih intervencija koji su u povijesti nazvani kemigrami.
   
Dejan je svjestan problematike fotografskog medija. Danas svatko može napraviti korektan fotografski rad. Svjedoci smo fotografskih izložbi koje plasiraju već viđeno. Autori se trude biti začudni ili dekorativni. Oponašaju se Bressonovi načini, insinuira se arheologija svijesti kroz crno bijele ili u sepia ton kamuflirane radove. Voli se fotografija koja prikazuje ili izaziva sjećanje. No, pred nama nije ništa od ovog. Ovo je izložba na kojoj je fotografska tehnologija samo medij izvedbe. Kao da autor želi iskazati protest: njegove vizualne impresije vezane su za osobno promišljanje odnosa prema civilizaciji u koju je uronjen.
  
Dejan se ne boji dodira s materijalom. Njegovi postupci gestualni su. Materijali i tehnika ne predstavljaju mu prepreku u izvedbi. On ostavlja ili kontrolira trag, često samo djelomično. Vidljivi su zahvati. Autor koreografira scenu, pokreće događanje oblika pa ga zatim zaustavlja, dograđuje, pa opet ometa spontanost korelacije foto senzibilne podloge, kemikalija koje iniciraju razvijanje i onih koje ga zaustavljaju. On, prema iskustvu, kontrolira liniju i/ili mrlju u rasprostiranju. Inicira mogući crtež ili zaustavlja tijek djelovanja kemikalija kako bi nam podastro šaru. Ovo prepuštanje djelovanju ponekad iz crnog područja prelazi u maglovitu mrlju, ponekad u ispruženi trag a ponegdje tvori rešetku. Autor ne prikriva početak, kraj ili naglu promjenu smjera poteza. Ova mu se igra dopada pa ju on ponavlja izvodeći eksperimente do konačnih oblika. Kako igra napreduje, autoru postaje predvidljiva putanja tekućine ili oblik fleke. Krajnji modalitet poštuje djelomično nadziranu slučajnost. Rezultati izgovaraju fascinaciju autora akvarelnim rezultatima ponašanja materijala.
   
Pred nama su kompozicije bez figurativnih oblika. Bogatstvo grubih intervencija rađa izniman raspon tragova. Mrlje i/ ili grafolike intervencije naglašavaju dinamiku. Tonski su bogato razigrani uz poneku intervenciju kolorom koji je uvijek umiren. Raspršenost  tragova i spontano gestualno interveniranje ublažuje dojam dekorativnosti. Poput Zenonovih paradoksa ovaj niz nema odmah jasnu poveznicu. Zavodi nas različitost. Fotografija, na ovaj način, u pristupu Dejana Štifanića, dramatičnost dobiva kompozicijom koja najčešće asocira izrezak iz većeg formata. Rezultat je novi likovni artefakt.
  
Potrebno je uvesti diskurs koji bi ujedinio ove radove. Možemo krenuti od onog što karakterizira cijeli projekt: postizanje i bilježenje ritma na netipičan foto/likovni način. Proces oblikovanja mogao je započeti osvjetljavanjem, mrljom ali i potezom. Prostori „slika“ očituju se ispunjenošću podloge aktivitetom oblika. Likovno iskazivanje uvijek je način igre i za umjetnika i za promatrača. Oba sudionika raspolažu doživljajem predstavljenih formi, jedan iz vremena uobličavanja a drugi ponuđenim rezultatima. I sam kreator, uz vremenski odmak i smisleni postav u prostor Bijele kocke, može doživjeti iznenađenja ukoliko se uspije oteti impresijama tijeka nastajanja radova. Komunikacija s promatračem može se odrediti prema jednom radu ali se može usredotočiti na radove niza ili grupe. Zbog opremljenosti radova okvirima, teško je postići da postav bude instalacija. Tako da svaki rad moramo percipirati odvojeno. Tek kasnije možemo promisliti smisao i radove spojiti u smisleni projekt.
   
Iz zakutaka memorije, oslanjajući se na reakcije podloge, elementarnim potezima, autor izvlači i razrađuje oniričke oblike. Njegov bi se opus, kojeg ovdje predstavljamo, mogao tumačiti interesom za slikarski rad koji prestaje biti prijenosnik slika realnog a progovara o nemoguće vidljivom ali naslućenom pojmovanju univerzuma. Autora zanima trenutak oblika sveprisutne mijene. Kao što sa poteškoćama shvaćamo i prihvaćamo Štajnerovu teoriju tako i ove radove doživljavamo na tragu spiritualne informacije. Umjetnik poštuje ezoteričnost. Nomadizam interpretacija očituje se ekspresivnim činjenjem, bez ustručavanja i nepoštovanjem neke dosljednosti. Na radovima očitavamo promjene intenziteta ovisne o raspoloženju. Ovdje se ne radi o ilustraciji nekog pojma ili događaja već o oblikovanju temeljenom na eksperimentu, iskazivanju energije, temperamenta autora. Interpretacije stanja postaju artističke kompozicije. Tijek je zaustavljen u lazurama. Intenzitet svjedoči maštovitost. 
   
U ovom projektu autor se fotografijom samo služi. Promatranje ovih radova unosi ideju o mijeni. Ritam je oznaka mijene. Naša, zapadna, prepotentna civilizacija je oduvijek imala olak pristup odnosu pasivno – aktivno shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatan princip. Komentar tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Citirat ću E. Noldea: „Volim kad neka slika izgleda kao da se sama naslikala.“ Autor nije htio, on je jednostavno činio. Slutio je određene odnose. Ostale detalje učinila je svjetlost i aktivna tekućina na fotografskom papiru. Važan je akt kretanja k činjenju i potreba za izgovorom. Kad se to pomiješa s iskustvom, spoznajama, senzibilitetom, iskrenošću, rezultat nije upitan. / Eugen Borkovsky, VII. 2018.