Nakon pet dana istraživačkog i radnog procesa u kojem, koristeći odbačeno i bezvrijedno tragaju za vrijednosti u generičkom, bivši i sadašnji studenti Odsjeka za animirani film i nove medije ALU, zadnji dan - u petak, 25. listopada, s početkom u 19 sati, u Pogonu Jedinstvo predstavljaju taj proces u obliku multimedijske instalacije, izvedbi, vodstva i sl.
vrijeme: 25.10.2024. -
mjesto: Zagreb
U svojim istraživanjima, ova grupa umjetnika polazi od pitanja koje vještine može iskoristiti, aktivirati, improvizirati, kako bi produbili i osvijestili tijekove razmjene između procesa i organizama.
Pritom djelomično polaze od ideja filozofa Michela Serresa: “kolektiv nije toliko bolestan koliko je opijen, opijen jezikom, drogiran bukom, lišen ljepote, anesteziran…. Iscjeljene koje tražimo je stišavanje jezika u nama, to je prvi korak u detoksikaciji. Prvi korak u izgradnji estetike je moliti se da ta anestezija nestane. Tražimo lijek, famoznu životinju, koja će nas osloboditi najgore droge - jezika … naći ćemo ju u tapiseriji (Cluny tapiserija - Dama s jednorogom)... Kad se čunak kreće po tkalačkom stanu nit potka podilazi pod osnovnu nit, i čulo postaje utkano u tkanje, kao što to čini melodija, ponekad u ozvučenom tkivu ili dubokim mislima koji se nalaze u samoglasnicima. Svih pet ili šest čula utkane su i spojene, iznad i ispod tkanja kojeg tvore. Ta čula progone kožu, prođu ispod nje i vidljive su na njenoj površini, u cvijeću, u životinjama i granama njene tetovaže … čitamo ovo kao tajnu suptilnosti, primarnost taktilnog.”
U Pogonu Jedinstvo umjetnici će se okupiti u razmišljanju o materijalima, traganju za vrijednosti u generičkom („krpamo kraj s krajem“), ponovnom korištenju odbačenog i bezvrijednog. Pritom postavljaju pitanje što je u takvom radu proces, što ručnom radu znači tjelesnost. „...tražimo vidljive i nevidljive tragove i manifestacije raznih tkanja, raznih paranja, raznih pakiranja i raspakiravanja malo vrijednih materijala i njihovih vrijednih tvorevina. Gledat ćemo na tvrde površine kao što su proizvodni odnosi, gledat ćemo na meke tvari kao što su kože, opanci i otpaci. Gledat ćemo kako sve unosimo u sebe, kako sve izbacujemo iz sebe, što se događa u toj razmjeni. Mislit ćemo o nevidljivim osobama, koje su godinama tkale tapiserije, stvarale melodije, ostavile iza spektakularne prave strane, spektakularniju pozadinu punu čvorova, petlji, kvrga, viška, u kojoj, kako kaže Serres, se kriju sve tajne te tapiserije.
Mislit ćemo taktilno i čulno, grbavo i nezgrapno.“
