Galerija Fonticus Grožnjan predstavlja dvije izložbe

Zdravko Kopas: RITAM NEREDA, samostalna izložba

Sklad kretanja i mijene ne mora biti uvjetovan jedan drugim. Mijena kao dio tijeka u vremenu i prostoru ne znači nužno i kretanje. Zdravko Kopas nudi otkrivenje, sudjelovanje u mijeni. On želi svjedočiti mijenu. Umjetnik, nižući kadrove zapaženih trenutaka, bilježeći detalje, iskazuje nizove stanja predmeta. On djeluje anarhistički. Ne poštujući uobičajene konvencije medija, svoje fotografske radove plasira u serijama ili kao ujedinjene nizove, formacije oblika. Fotografski radovi bivaju grupirani i predstavljani kao kolažirane jedinice, ali bez obrade u kompjuterskim programima. To je drskost ili hrabrost jer, uobičajeno je pokazivanje obrađene pojedine sekvence. Ovdje promatrač mora uzeti u obzir niz ili skup radova koji ujedinjeni postaju znakovit artistički predmet. Artefakti progovaraju višeznačnim zbirovima koji, intervencijom umjetnika, postaju cjeline. U njegovom slučaju, „bijela kocka“ nudi ponudu kompozicija sastavljenih od nekoliko prikaza stanja jednog motiva.
    Bilježene situacije pokrenute su instinktivnim zapažanjem raznorodnih oblika. Oni mogu biti detalji naturalnih ili artificijelnih predmeta. Proces se nastavlja kadriranjem, višekratnim svjetlosnim bilježenjem niza sekvenci motiva i kasnijom kompilacijom. Detalji, radoznalo primijećeni u uobičajenom okruženju, pred nama se, kao grupe, pojavljuju kao svježe likovne činjenice. Fotografski zapisi Zdravka Kopasa podliježu rekapitulaciji i osmišljavanju po cjelinama. Poslije artističke inkubacije, plasman rezultira promišljenim serijama znakova. To je osnovna koncepcija umjetnikova oblikovanja.
   Poput Zenonovih paradoksa ovi nizovi ne moraju imati odmah jasnu poveznicu. Ipak, zavodi nas sadržaj jer sve fotografije, svaka za sebe, posjeduju, ponekad prikrivene ali prepoznatljive oblike. Fotografija, u pristupu Zdravka Kopasa, dramatičnost dobiva multiplikacijom dijelova, segmenata motiva. Unutarnja snaga, te, nove realnosti, dobro je osmišljena. Planovi, linije, tonirane površine na radovima sjajno komuniciraju unutar grupacija. Sasvim realistični motivi dobivaju autorstvo promjenljivim, vrsnim višekratnim kadriranjem. Detalji su prepoznatljivi, no cijeli rad djeluje kao apstraktna kompozicija. Kad pregledavamo niz ovih radova, silinom sadržaja kadra navedeni smo opisati svaku posebno, ali od toga treba odustati iako neke radove možemo uspoređivati. O svakoj bi se dalo napisati mali esej. Nešto je zahtjevnije komentirati cijelu grupu. Potrebno je uvesti diskurs koji bi ujedinio ove radove.
    Možemo krenuti od osnovne asocijacije: usvajanje ritma. Autor kadrove slaže izrescima, pa nanizani slijed inicira tempo. Na svim radovima prisutan je ritam problematiziran na više maštovitih načina. Najčešće je to niz likovnih činjenica istog motiva, uz formulu uprizorenja specifičnih detalja. Kopas odustaje od uobičajenog plasmana. Čini korak dalje u likovnom promišljanju: usredotočuje se na segmente objekta pažnje. Sklopljeni detalji, primijećeni na motivu, pred nama se pojavljuju kao nove likovne činjenice.
   Autor nudi srodnost vizualizacija prirodnih i umjetno stvorenih materijala. Pred nama se izmjenjuju radovi s naturalnim elementima i radovi na kojima nalazimo artificijelne, tehnologijom oblikovane predmete. Tako ritam, sličan raspored vizualnih elemenata, nalazimo na radovima gdje se ponavljaju detalji debla ili segmenti ambalaže. Ritam je sličan: umjetni, ljudskom rukom učinjeni red kao usporedba sa segmentima koje je učinila priroda. Kopas predstavlja obje priče paralelno i komponira radove koji odišu skladnom kompozicijom. Unutar postava to je naglašeno nizanjem radova ili grupiranjem što asocira sličan ritam oblika različitog porijekla.
    Koncepcijski, prema ideji autora, neki se radovi prezentiraju pojedinačno, a neki kao grupe ili nizovi. Ponuda je promatraču naporna jer, uvid u postav iskazuje smislene grupacije, a uz njih i izdvojene i konvencionalno opremljene radove. Fascinacija i jednim i drugim plasmanom ne ostavlja odah.
    Zadovoljni smo ponuđenom likovnom informacijom koja plasira detalj. Iako prepoznajemo porijeklo predstavljenog oblika, ne osjećamo želju za percipiranjem cijelog motiva. Svaki (grupni ili samostalni) rad Zdravka Kopasa zadovoljava kolorističke i kompozicijske, a k tome i sadržajne, dakle, sve likovne zahtjeve. No, unutar projekta doživljavamo ih kao izmijenjenu realnost, niz naglašenije ritmovima ispunjene nizove. Tu se postavlja pitanje recepcije likovnog djela. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. Tu je smisao ovog projekta potpuno iznjedren, ali to nosi novu konotaciju. Autor ovime problematizira niz, a ujedno zbirku ili muzej. Kako kaže Groys: „Zbirka kao umjetnički oblik“. Bolje rečeno: nizovi radova predstavljaju se sklapanjem privremenih cjelina.
   I u ovom projektu Kopas se fotografijom služi. Pojedina fotografija iz ovog ciklusa ne predstavlja sama sebe već je većina njih dio grupe, serije, niza. Opisivanje ovih radova unosi ideju o mijeni. Ritam je oznaka mijene. Problematiziranje tijeka. Naša, zapadna, civilizacija oduvijek je imala površan pristup odnosu pasivno-aktivno, shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatan princip. Komentar tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Autor je sklon primjećivanju nebitnih, pritajenih odnosa na rubu bizarnosti. Tako ritam, mijenu bilježi na vremenom obrađenom prirodnom objektu kao i na obrabljenom panou za plakate.
   Autor je izgovorio razmišljanje na svoj, senzibilni način, neagresivno, ali moćno i pritom  ne namećući stav, ali računajući s našim doživljajem i našim vlastitim arhetipskim senzibilitetom. Ovi radovi, ukoliko ih doživimo pojedinačno ili kao niz, govore o ritmu mijena svugdje oko nas. Svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Sjetimo se iluzije slapa. Čini se da je čarobnjaštvo zapažanja iznašlo oznake duše. Senzibilnost koja slijedi ponuđeni trag evokacije, izuzetno je plasirana. Uzbuđujuće i u isto vrijeme mirno, bez egzaltacije. Mi smo zadovoljni da kreativni čin jednog autora uporno i snažno progovara o univerzumu na najjednostavniji mogući način: bilježeći sasvim obične i neznatne detalje materijalnog svijeta. / Eugen Borkovsky, III. 2018.
 
***

Ellen Semen: METAFORE SMISLA, samostalna izložba

Tko od nas nema neku ilustraciju ili čak original slikarski izvedenih žanr scena iz prošlog ili pretprošlog stoljeća? Ili sliku/reprodukciju koja prikazuje pejzaž, konja koji nosi sreću, nekog sveca ili barem ilustraciju na kalendaru? Iz sličnog asortimana Ellen Semen na svjetlo dana izvlači radove/scene koje ju izazivaju na intervencije. Umjetnica inicijalne motive pronalazi u povijesnim radovima, katalozima poznatih austrijskih slikara XIX. stoljeća, (Ferdinand Georg Waldmüller, Peter Fendi, Friedrich August von Kaulbach, Leopold Kupelwieser, Josef Danhauser…), koji su utjecali na ondašnje likovno oblikovanje u Beču, ali i Zagrebu (Waldmüller: Portret biskupa M. Vrhovca, 1814. i J. J. Strossmayera, 1864). Idilične atmosfere originala ostaju prisutne iako im autorica mijenja smisao. Tako, primjerice, slikarski izvedena, žanrovski obilježena slika krajolika ili grupe osoba, nama se predstavlja s novim, izmijenjenim detaljima. Ponekad su to predmeti koji označuju suvremenost, a ponekad oblikovno iznenađujuće osobe s mutiranim karakteristikama tijela. Umjetnica se ovim elementima poigrava, a time, sebi i nama, priređuje iznenađenja.
   Iskustvo povijesti ogleda se u uporabi predloška kao podloge, a spontanost u intervencijama i kombinacijama motiva. Autorica naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije vezane uz memoriju i likovno doraslog oblikovanja/preoblikovanja. Provokaciju detektiramo elementima kojima autorica dosjetljivo, ponekad cinično intervenira uklapanjem, kolažiranjem ili slikarskim načinom prevodi u recentni artefakt.
   Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Pregledavajući postav, pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. U asortimanu pronalazimo portretne prikaze aktera. Neke nalazimo uronjene u pejzaž ili interijer. Za razliku od povijesnog, ovo umjetničko re/dokumentiranje evocira neponovljivost živog vremena. Njeni radovi nude miješanje prošlih i recentnih trenutka a usput propituju tipski status motiva, umjetnika i vremena. Ove kombinacije predmeta/osoba koje nose karakteristike različitih vremena, na istom se platnu ili papiru pojavljuju izazivajući nedoumicu promatraču. Slike pred nama izazivaju zanimanje u prvom „čitanju“. Nove konotacije javljaju se pažljivijim promatranjem. Komunikacija s promatračem ostvarena je na više razina: promatrača i pojedinog, rada kao dijela niza ili razlikovanja povijesnog od recentnog detalja, intervencije. Tako ovaj ciklus ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej.
   Ellen Semen prepušta se instinktu u velikoj mjeri. Njeno znakovlje kompilirano je u rasponu od općerazumljivog do sasvim osobnog. Tu nalazimo ženski portret s motornom pilom umjesto lutnje, starca koji, možda erotski, maltretira Petra Pana, druženje ljudi i začudnih bića u šumskoj idili… Asortiman se nastavlja potonućem broda s elitnim putnicima bez svijesti o tragediji koja počinje. Tu je brižna baka koja pokušava educirati genetski modificiranog potomka. Reciklirajući povijesno umjetnica svjedoči tijeku. Tijek možemo povezati sa sumnjom. Sumnja je oznaka promjenjivosti jer, dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Nižući kolorirane oblike realnih i nadrealnih tijela, poštujući sumnju, istražuje ambivalentnost motiva. Radovi izazivaju uznemirujući doživljaj. Okruženi smo prostorima slika na kojima nalazimo halucinatorne kombinacije. Na putu od dosjetke ka značenju, pomiču zanimanje ka semiotičkom propitivanju. Percepcija ovog ciklusa olakšana je humorom. On nas odvraća od ideje kaosa ka određujućem doživljaju okruženja. Ova impresija pomiješana s radošću oblikovanja dovodi nas do nadrealnog. Suvremena praksa umjesto isključivo estetskog poštuje instinktivno. Naglasak je na igri, a ne na pravilu. Tu možemo locirati ovu kolekciju.
   Zbunjujući likovi i predmeti, neobični odnosi, traže od nas, navikle na jednostavne poruke mega-plakata i reklama, napor očitavanja. Postaje jasno da nas autorica želi obasuti propitivanjima o stanju povijesnog trenutka. Prošlost nameće tragove. Ellen Semen kao da protestira. Dramatična se promjena diskursa zapadne civilizacije događa običnim ljudima koje je kriza odmakla od dosadašnjeg načina života. Sumnja se iskazuje: uviđamo da su političari u službi neoliberalnog kapitalističkog sistema i vjerskih udruga. Prešućuje se da se demokracija rodila u robovlasničkom društvu. Socijalističke revolucije nisu uspjele ili su izbrisane rovarenjem kapitala, nacionalizama i vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija. Ideja gomilanja materijalnih dobara koja označuju komfor gubi dah. Za to vrijeme fizičari i filozofi, fraktalima, bozonima i spoznajama redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom, ali mijenjaju doživljaj okoline. Jer, univerzum više u našim shvaćanjima ne funkcionira kao mašina (Newton), već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim vidovima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija, već energetski naboj. Umjetnica nudi odsjaje arhetipskih situacija uz svijest o suvremenosti.
   Ellen Semen ne prepušta slučajnosti građenje oblika. Ona radi uz svijest da svaka promjena bilo kojeg elementa izaziva promjenu cijelog sustava. Neki od radova izazivaju nelagodu ili strah. To je intenzivan i neugodan osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna. Ovime umjetnica proziva suvremenost u kojoj se strah i nesigurnost tendenciozno proizvodi kako bi ljude natjerala na poslušnost. Umjetnica upozorava da, ukoliko ne živimo puninu trenutka, živimo u iluziji koja se manifestira kao strahovanje. Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Dvojba o dokumentarnom i/ili umjetničkom statusu ovih radova izlišna je poput pitanja o njihovoj svrsi: pripadaju li u obiteljski album, novinarsku reportažu ili galerijski postav. Treba li ih promatrati na zidu galerije ili na stranicama foto-albuma?
    Ove intervencije sugeriraju propitivanje mnoštva informacija kojima smo obasuti i koje moramo percipirati bez obzira na njihovu neprihvatljivost za naše poimanje. S plakata, iz novina, iz TV-a ili kompjutera bombardirani smo slikom koju ne želimo vidjeti. Prag tolerancije spušta se i više nas ne šokira raskomadano ljudsko tijelo. Snižavanje praga tolerancije nije pridonijelo našoj senzibilnosti, već čini suprotno, gasi našu emocionalnu osjetljivost. To utječe na međuljudsku komunikaciju koja postaje sve formalnija i prikriva prave dojmove i osjećaje.
   Autorica također propituje ideju gledanja, viđenja. Odnos mogućeg i bajkovitog umjetnica prelazi s lakoćom. Ona je čas u realnosti, čas u vremeplovu. Intervencije na djelo već izvedeno u prošlosti postaje umjetnička akcija rezultiravši artefaktom koji postaje umjetničkim predmetom u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju cjelina. Ovdje je stari rad oslobođen herojskih, idealnih ili aristokratskih konotacija. Memorijski tragovi uz suvremene predmete/situacije podignuti su na apsolutnu razinu i postaju razumljivi kao znak. Alter postmodernizam preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su tvorcu koji nije Bog, već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje način percepcije. Bog izvan nas je umro. Tako postajemo u isto vrijeme sanjači, buntovnici i kreatori. Ovaj niz radova govori upravo o tome. Kako se ne zaljubiti u ove metaforične konflikte smisla? / Eugen Borkovsky, III. 2018.