'Glazbeni ukusi terezijanskog doba' – koncert u Slavonskom Brodu

Između sutona feudalnog apsolutizma i praskozorja građanske revolucije, Europa je u 18. stoljeću iznjedrila jedno od najuzbudljivijih doba u povijesti glazbe. Nijedno razdoblje do tada nije u tako kratkom vremenskom odsječku bilo toliko stilski heterogeno obuhvaćajući sve finese zrelosti, mladosti i prijelaznosti. “Od stare barokne kompleksnosti put vodi k novoj (osjećajnoj) jednostavnosti, od artificijelnoga do prirodnoga, od učenoga, preko galantnoga do originalnoga i genijalnoga”, opisao je njemački muzikolog Peter Rummenhöller duh 18. stoljeća koje je dopustilo “da se divlja bujica Sturm und Dranga ulije u vedru opuštenost bečkog klasicizma te nešto kasnije u obzirnost glazbene romantike.”

Glazba na dvoru bila je pravi pokazatelj vladarske moći, što je dinastija Habsburg obilato koristila. Kao djevojčica Marija Terezija pjevala je i glumila u raskošnim opernim izvedbama i predstavama, a tijekom vladavine iskazala se kao velika ljubiteljica i pokroviteljica umjetnosti. I svojoj je djeci omogućila glazbeno obrazovanje - poduku iz klavira i violine, a djevojčicama još u pjevanju i plesu. No, i habsburški je dvor doživio povlačenje iz aristokratske raskoši u ozračje kućnoga muziciranja. Znakovit primjer “novog duha vremena” prikazuje slika nastupa šestogodišnjeg Wolfganga i njegove desetogodišnje sestre Marije Anne u Dvorani ogledala Palače Schönbrunn 13. listopada 1762. godine. “Wolferl je skočio u caričino krilo, bacio ruke oko njezinoga vrata i srdačno ju poljubio”, opisao je susret otac Leopold. U Mariji Tereziji i njezinom aristokratskom društvu vidjeli su mecene, ali, zanemarimo li ucifrane frizure i raskošne haljine, prizor je doista “nov” - intiman.

Raskošni barokni vokalni stil talijanskih opernih skladatelja Francesca Gasparinija i Alessandra Scarlattija, polifono instrumentalno majstorstvo Johanna Sebastiana Bacha, lepršava galantnost francuske provenijencije iz pera Françoisa “le Grand” Couperina, neizreciva čistoća i sklad klasicističke biti Wolfganga Amadeusa Mozarta i skica onoga što će u Ludwigu van Beethovenu evoluirati k misli da je ‘‘knezova bilo i bit će, ali je samo jedan Beethoven” - tek je oris glazbenog bogatstva 18. stoljeća. A ono je, pak, omogućilo stvaranje bogatstva ukusa. Marija Terezija voljela je talijansku glazbu. “Svim domaćim skladateljima pretpostavljam najmanjeg Talijana!” De gustibus non est disputandum.