Ivo Frangeš rođen je 15. travnja 1920. u Trstu, maturirao je 1938. u Sarajevu, a romanistiku i kroatistiku diplomirao 1943. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, podsjećaju iz HAZU-a. Od 1946. bio je asistent na Katedri za talijanski jezik i književnost u Zagrebu, doktorirao je 1952., a od 1953. do 1956. bio je lektor hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Firenci i profesor hrvatske kulturne povijesti.
Nakon smrti Antuna Barca, 1956. kao docent preuzima vođenje Katedre za noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojoj radi do umirovljenja 1985., ističu iz HAZU-a napominjući da je odgojio brojne nastavnike i književne znanstvenike.
Zvanje izvanrednog profesora stekao je 1960., redovitog 1963., a od 1987. do 1991. predavao je na slavističkom odsjeku u Trstu. Predavao je i na sveučilištima u Napulju, Milanu, Bariju, Krakovu, Padovi, Bordeauxu, Stockholmu, Uppsali, Moskvi, Sankt Peterburgu, Oslu, Kopenhagenu, Beču, Göttingenu, Göteborgu, Frankfurtu, Varšavi, Bonnu i Hamburgu.
Član HAZU-a bio je 43 godine, od 1960. izvanredni, a od 1968. redoviti član, u Razredu za književnost. Od 1983. bio je i dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2001. dopisni član njemačke Akademie der Wissenschaften zu Göttingen.
Akademik Frangeš je od 1970. do 1972. bio predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije, a od 1948. do 1971. bio jedan od vodećih članova Matice hrvatske.
Ističe se i da je od 1970. bio član, a od 1973. i potpredsjednik Međunarodnog slavističkog komiteta. Bio je i voditelj postdiplomskog studija hrvatske književnosti u Dubrovniku, osnivač Sveučilišne naklade Liber, član Institut des études slaves u Parizu, član uredničkog odbora edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti i potom Stoljeća hrvatske književnosti, navodi Akademija i dodaje kako je Frangeš bio i pokretač te urednik časopisa Umjetnost riječi (od 1957.) i Croatica (od 1970.), a od 1963. do 1964. bio je urednik Akademijinog časopisa Forum i od 1987. do 1992. Rada Razreda za suvremenu književnost HAZU.
Objavio je brojne knjige i rasprave i stvorio jedan od najcjelovitijih opusa u hrvatskoj književnoj znanosti.
Najvažnije djelo akademika Frangeša je "Povijest hrvatske književnosti" objavljena 1987., prvi suvremeni cjeloviti pregled povijesti hrvatske književnosti koju prikazuje kao umjetnički iskaz ideje nacionalne slobode i kulturne samobitnosti, smatra HAZU i dodaje kako je hrvatsku književnu historiografiju, uz do tada dominirajuće filološke, pozitivističke i sociološke pristupe, akademik unio nove poglede koji se temelje na stilističkoj interpretativnoj kritici i zalaganju za autonomiju književnog stvaralaštva uz naglašavanje trajnih estetskih vrijednosti književnih djela, čime je na nov način revalorizirao hrvatsku književnu baštinu.
Akademija ocjenjuje da Frangešovo djelo predstavlja prekretnicu u hrvatskoj književnoj historiografiji te dodaje kako je znanstvena djela pisao esejistički živo i slikovito razvivši osebujan stil.
Frangeš je važan i kao prevoditelj, koji je prevodio s talijanskog i francuskog, između ostalih djela Machiavellija, Manzonija, Verge, De Sanctisa i Stendhala. Između ostalih važnija su mu djela Stilističke studije, Matoš, Vidrić, Krleža, Antun Barac, 1978.; Nove stilističke studije, 1986.; Suvremenost baštine i Geschichte der kroatischen Literatur.
Za svoj rad Frangeš je dobio 1970. Republičku nagradu Božidar Adžija za znanstveni rad, 1974. Herderovu nagradu, 1993. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo za područje književnosti i Humboldtovu znanstvenu nagradu te 1995. Vjesnikovu Nagradu za književnost Ivan Goran Kovačić.
Na prvom kongresu hrvatskih slavista u samostalnoj Hrvatskoj u Puli 1995. dobio je medalju Antun Barac, a 1996. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Državnu nagradu za cjelokupni znanstveni rad primio je 1999.
Akademik Ivo Frangeš umro je u Zagrebu 29. prosinca 2003. (Hina)
