International Perspectives on Artist Residencies

Svjedoci smo zanimanja za umjetničke rezidencije diljem svijeta, a mnoge vladine agencije uključene su u podršku rezidencijalnim programima i/ili umjetnicima koji u njima sudjeluju. U listopadu 2012. godine IFACCA  je provela istraživanje među svojim članovima kako bi se bolje razumjeli globalni trendovi vladine podrške umjetničkim rezidencijama, u smislu pripreme za opću skupštinu Res Artis koja se održala u Tokiju, Japan. Na skupštini je zaključeno kako bi izvještaj o istraživanju također trebao uključivati neka od istraživanja, znanja i iskustva koji su predstavljeni tijekom skupštine.

Stoga je IFACCA pozvala sljedeće sudionike da podijele svoja iskustva:
- Mario A. Caro, predsjednik mreže Res Artis;
- Jean-Baptiste Joly, direktor Akademie Schloss Solitude;
- Anupama Sekhar, vd zamjenica ravnatelja za kulturnu razmjenu pri Asia-Europe Foundation;
- Mitsuhiro Yoshimoto, direktor Arts and Cultural Projects, NLI Research Institute Tokyo.

Izvještaj uključuje sljedeće segmente:
- podrške vlada umjetničkim rezidencijalnim programima;-
- ciljevi i rezultati rezidencija;
- mapiranje rezidencija;
- mogućnosti financiranja rezidencijalnih programa;
- evaluacija rezidencija;
- buduće djelovanje.

IFACCA je također sakupila iskustva iz drugih izvora koja se odnose na umjetničke rezidencije, a ona su dostupna ovdje.

Res Artis je ponudila koncept rezidencijalnih programa. Rezidencijalni centri postoje kako bi pozivali umjetnike, kustose i sve vrste kreativaca te im osigurali prostor i vrijeme izoliran od njihovog uobičajenog okruženja. Oni omogućuju vrijeme za razmišljanje, istraživanje, prezentaciju i/ili produkciju. Ujedno, pojedincima dozvoljavaju istraživanje njihove prakse u drugoj zajednici, susretanje novih ljudi, korištenje novih materijala, iskustvo života na novoj lokaciji. Umjetnička rezidencija naglašava važnost smislene i višestruko složene kulturne razmjene te uključivanje u drugu kulturu.

Neki rezidencijalni programi inkorporirani su unutar većih institucija. Druge organizacije postoje isključivo za podršku programima rezidencijalne razmjene. Rezidencije mogu biti dio muzeja, sveučilišta, galerija, studijskih prostora, kazališta, prostora koje vode umjetnici, gradova, vladinih ureda pa čak i festivala. One mogu biti sezonske, kontinuirane ili vezane za specifični jednokratni događaj. One postoje u urbanim prostorima, ruralnim naseljima ili duboko u prirodi. Stotine takvih organizacija postoji diljem svijeta.

Ne postoji jedinstveni model, a očekivanja i zahtjevi značajno variraju. Odnos sudionika rezidencija i domaćina često je važan aspekt rezidencijalnog programa. Ponekad se sudionici intenzivno uključuju u zajednicu – kroz prezentacije, radionice ili suradnju s lokalnim stanovništvom. U drugim slučajevima umjetnici su prilično izolirani, s dovoljno vremena za fokusiranje na istraživanje vlastite prakse.

Rezidencijalni programi koriste široki raspon financijskih modela. U nekim situacijama sudionici rezidencije moraju financirati vlastiti boravak te traže financiranje od vlastitih zemalja i mreža. Također, postoje rezidencijalni programi koji osiguravaju dio troškova ili sve troškove pozvanim umjetnicima.

Proces prijave također znatno varira; ne organiziraju svi programi javne pozive za prijavu; neki su samo po pozivu ili se nude kroz posebna partnerstva s drugim institucijama, financijskim tijelima ili organizacijama. Mnogo puta iskustvo rezidencije samo je početak dužeg odnosa. Često se sudionici rezidencije vraćaju kako bi završili započeti projekt, započeli novu suradnju ili sudjelovali na izložbi, panelu ili radionici.

D’Art No.45: International Perspectives on Artist Residencies