Odlaskom Ivana Kožarića ovogodišnje izdanje programa „Laboratorij za oživljavanje" nehotice je postalo prvi izložbeni hommage velikom bardu. Umjetnik je to koji je prije svega poštovao slučaj, prirodni i spontani tok stvari, pa je tako i ova izložba u tom duhu: malenog formata, udaljena od Atelijera Kožarić koji je trenutačno zatvoren za javnost.
Svoj radni prostor Kožarić je zarana učinio dinamičnim mjestom stalnih mijena i nesvakidašnjih umjetničkih gesti. U kaosu različitih ispremiješanih stvari, nalazile su se, između ostaloga, knjige, katalozi, pozivnice, računi, razglednice, pisma, dokumenti, adresari, rokovnici i golema količina papira s prvim skicama za misli ili djela iz raznih razdoblja njegova dugačkog i plodnog stvaralaštva. Arhiva, ili točnije anti-arhiva, budući da tu hrpu sam umjetnik nije imao potrebe usustaviti, jednim je dijelom u procesu prve muzeološke obrade izmještena iz prvotnog kaosa u – muzeološki red. Na ovoj izložbi pozornost je najvećim dijelom usmjerena na zapise koji datiraju u Kožarićevo formativno razdoblje jer su i najzastupljeniji u arhivi: od akademije sredinom 1940-ih do boravka u Parizu 1959./60. U tom razdoblju mladi umjetnik prolazi istinske dvojbe i egzistencijalna pitanja o: životu, smrti, Bogu, prirodi, ljubavi i umjetnosti. Kao što je to ponekad radio s već dovršenim djelima, na sličan spontani način, naknadno intervenira na već ispisanim ili iscrtanim papirima. Iščitavanje i odabir njegovih najranije datiranih zapisa u kontekstu onih koji će nastajati kasnije, idu u prilog još jednoj Kožarićevoj misli: „Ja tvrdim da se čovjek uopće ne razvija, nego traži čovjeka otprije, traži korijene.“ / Kustos izložbe: Josip Klaić (MSU)
