Izložba Ane Armano Linta

Odgoj pažnje disciplina je koja omogućava percepciju svijeta mnogo dalje i dublje od razine površnog sagledavanja okruženja i donosi kvalitetu u svakodnevni život. Tako odgojenom promatraču svojstveno je kritičko promišljanje, ali i sveobuhvatnije shvaćanje podražaja, vizualnih, taktilnih, misaonih… Čini se, tko više i pažljivije promatra – bogatiji je. Jer, takvim razvojem percepcije čini bitne stvari vidljivima i na neki način sam kreira svoj svijet.

Dizajnerica Ana Armano Linta i sama sudjeluje u stvaranju te okoline u kojoj se kreću više ili manje osviješteni promatrači; dizajnira predmete koji su izloženi sudu publike i krajnjih korisnika. Ipak, odbija prepustiti se zatečenoj situaciji. Dizajnom aktivno ulazi i u svijet u kojem se gotovo dizajnira način razmišljanja, u svijet u kojem je tendencija što intenzivniji razvoj percepcije, u kojem se odgojem pažnje odgajaju ne samo ljudi već i osobnosti. Ulazi u proces obrazovanja na samom početku. Ulazi u škole. Ne dizajnira još jedan predmet koji se mora uklopiti u čvrsta pravila određena za opremu prostora u kojima borave djeca. Svojim diplomskim radom stvara predmetni medij namijenjen kreiranju načina izvođenja nastave. Riječ je o didaktičkom setu namijenjenom djeci u vrtićkoj dobi i onima nešto starijima, u nižim razredima osnovne škole. Istovremeno se u domaćoj obrazovnoj politici sve učestalije problematizira upravo način izvođenja nastave na svim razinama i pokušaj nalaženja metoda na koje će djeca reagirati, pokušaj osuvremenjivanja.

Didaktički set Ane Armano Linta pokazuje; dio rješenja moguće je pronaći i u dizajnerskoj struci, upravo dizajniranjem aktivnosti i igre koja provocira reakcije adekvatne za razvoj toliko važnih kognitivnih sposobnosti, ali nudi i korisnicima dovoljno prostora da u didaktički set ugrade i vlastite ideje, da koriste dizajn na način na koji njima odgovara. Istraživanje koje je dizajnerica provela testirajući set u dvije osnovne škole u dva različita grada – u Splitu i u Samoboru – pokazuju pogođenost u početno zamišljenim mogućnostima, prilagodljivost situaciji i specifičnim potrebama konkretne zajednice, ali i mašti učenika.

Upravo je zato značajna kvaliteta ove igre upravo interakcija autora i korisnika, odgajatelja i učenika; lekcije stižu s obje strane, djeca su potaknuta izreći svoje mišljenje i ideje i time odgajaju one koji kreiraju procese odgoja i obrazovanja.

Elementi odgoja pažnje provlače se dosljedno kroz rad autorice: u seriji stolića TABLE YOURSELF. Svaki od njih nastao je iz jedne maksimalno iskorištene ploče, bez otpadnog materijala, ali i bez potrebe za dodatnim materijalima i spojnim elementima. Preciznim “krojenjem” oblika na ploči nastaju plohe s utorima koje se spajaju u savršeno stabilan i čvrst objekt. I dok krajnji korisnik slaže te svojevrsne puzzle u konačni proizvod, potaknut je na razmišljanje o oblicima i logici spajanja. Postaje svjestan svakog dijela budućeg stolića, postaje aktivnim sudionikom procesa u kojem se ravna ploha rastvara u trodimenzionalni objekt u prostoru. Minucioznost obrade omogućava sklapanje bez zastoja i time pažnja onog koji sastavlja ostaje na bitnom: na čitanju oblika i njihovih međusobnih odnosa. Ta ekonomičnost iskoristivosti materijala ni u jednom momentu ne ugrožava vizualnu stabilnost cjeline. Niti jedan element ne izgleda kao ostatak materijala, sve odaje dojam dovršenosti.

Dovršenost s potencijalom za intervenciju i prilagodbu potrebama krajnjeg korisnika prisutna je i u konceptu stolića AB OVO. U jednostavnoj jajolikoj stolnoj plohi ostavljen je prazan prostor, perforacija kružnog oblika koja može biti obogaćena umetanjem kugle ispunjene trenutno željenim sadržajem.  Jednostavnom mogućnosti izmjene umetnutih objekata stvorena je dinamika vizualnih i funkcionalnih iskoristivih potencijala čime korisnik postaje aktivan, samim time razmišlja o mogućnostima, postaje svjestan i – što je još važnije; osviješten.
Radovi Ane Armano Linta nisu tek fino osmišljeni predmeti koji obogaćuju prostor; oni navode na razmišljanje i promišljanje, aktivno uvlače okolinu u proces dizajniranja, djeluju edukativno na vrlo suptilnoj razini. Nude priču, nude i mogućnost samostalnog nadograđivanja te priče, otvaraju mogućnosti. U onom zadanom dijelu sastavljanja ili interveniranja u dizajnirani predmet – jer u svakom od izloženih radova prisutni su ti elementi – kao da je zadan i kod koji potiče na razmišljanje, ali ne nameće se kao jedina mogućnost; vodi i sugerira, ali nenametljivo. Zapravo, riječ je o dizajnu koji djeluje poput vrlo promišljenog poligona za eksperiment, za igru mislima, za toliko važan odgoj pažnje. I upravo je to način na koji dizajn svijet čini boljim. Ksenija Foretić