Fokusiranje je postupak izoštravanja projekcije motiva koji je na nekoj udaljenosti od objektiva kamere. Ovisno o izboru i podešavanju leća objektiva, snimljena slika bit će oštra ili zamućena, pravilna ili iskrivljena. Kao jedan od osnovnih fotografskih postupaka, fokusiranje se u načelu upotrebljava kako bi se na fotografiji naglasili pojedini dijelovi, istaknuli detalji, da bi se postigao određeni dojam. U slučaju portreta uobičajeno je osobu snimiti tako da je fotografija oštra, a prikazan lik prepoznatljiv. Ponajprije stoga što je, jednostavno rečeno, portretna fotografija formalna reprezentacija lica i tijela snimljenog subjekta. Međutim, što ako se cijeli prikaz svjesno učini neoštrim, a snimljeni subjekti teško prepoznatljivima, pretvorenima gotovo u mrlju? Bavoljak primjećuje da, budući da smo naučeni gledati isključivo oštre slike, „nemamo preveliko iskustvo gledanja neoštrih pa podsvjesno očekujemo da će se one početi same izoštravati. Kako se to ne događa, a fotografije su i dalje neoštre, počinjemo biti svjesni da prizore nikada nećemo moći iščitati.”
Fotografije državnih dužnosnika dio su našeg svakodnevnog vizualnog okoliša. Na njih nailazimo unovinskim i internetskim člancima, emitiraju ih na televiziji, izvješene su u prostorima državnihinstitucija i uredima, objavljene na službenim i privatnim profilima društvenih mreža. Upravo se reprezentativnost, uz otvorenost i transparentnost, navodi kao jedno od najvažnijih obilježja suvremenih demokratskih društava. Portreti političkih dužnosnika, oni službeni ili pak neformalni, stoga su posebno važni. Oni su naime istovremeno portreti pojedinaca, ali i osoba koje reprezentiraju društvo koje ih je odabralo da ga predstavlja. Možemo li se složiti s mišljenjem da je kolektivno prikazano kroz individualno? Da u svakom od snimljenih pojedinaca nailazimo na tragove vlastitih odluka? Da se u njima na neki metaforički način – ogledamo; mi i naše odluke?
Građanima mora biti omogućeno vidjeti tko ih predstavlja, jednako kao što moraju znati što ti predstavnici rade kako bi demokratski procesi mogli funkcionirati i kako bi se zadovoljio princip dgovornosti političara odgovornih za svoje postupke.
Profesionalni fotografi postali su tako neizostavni pratitelji političara na službenim skupovima i komemoracijama, sastancima i putovanjima, na sportskim događanjima i proslavama (pri čemu je, spomenimo, danas prikaz često važniji od sadržaja). Brzinom klika snimljeni vizualni materijal potom preplavljuje medijski prostor. Emitira se željena ili barem očekivana slika.
Ako je sposobnost fotografije da bude trag onoga što prikazuje, na koji način možemo čitati Bavoljakove snimke, posebno u kontekstu političkog portreta i reportažno-dokumentarne fotografije snimljene u povodu nekog javnog skupa? Njihovo značenje zasigurno ne počiva u okviru uvriježenih uzusa i konvencija vizualnog prikazivanja. Fotografirani prikaz nikada nije istovjetan onome što je fotografirano. Višeznačnost fotografije prepoznaje se u tome što je moramo čitati u odnosu na kontekst. A kontekst u kojemu su ove fotografije snimljene društveno-politička situacija obilježena visokim stupnjem nepovjerenja u institucije i demokratske predstavnike. Transparentnost koju zahtijeva demokracija i poštivanje procedura, vjera u političke predstavnike i dostupnost demokratskih alata za sankcioniranje neodgovornoga političkog djelovanja danas se, nažalost, čine kao teško ostvarivi ciljevi. Stoga, u društvu u kojem se visoki dužnosnici nerijetko povezuju s korupcijom i gospodarskim kriminalom, fotografiranje njihovih klasičnih – izoštrenih – portreta udaljenije je od istine od niza zamućenih obrisa.
Lana Lovrenčić
