Izložba fotografija Marije Mulas

Maria Mulas svoje je portrete smjestila u prostor između poze i spontanosti, slučajnosti i namještene scene. Omiljeni subjekti njezinih fotografija bili su uvijek umjetnici, kritičari, arhitekti i dizajneri, no portretirala je i pisce i izdavače, glumce i glumice, novinare i intelektualce, i to one koji su iz ovih ili onih razloga boravili u Milanu, ili su barem kroz njega prošli ostavivši trag u njegovoj kulturalnoj prošlosti. Mulas preferira, iako ne isključivo, crno bijelu tehniku te „klasična“ poprsja. Ponekad, ipak, fotografija dopusti poneki efekt poput fragmenta pejzaža, mjesta, trenutka ili situacije, ne s tim da identitet prikazanog subjekta ostaje prepoznatljiv.

Fotografije sa zagrebačke izložbe nastale su u periodu duljem od  trideset godina. Vrijeme je to u kojem su se odvili razni susreti između Mulas i njenih modela, te se iza svakog prikazanog subjekta može iščitati moda i društveni kontekst  tog vremena. Među prikazanima je Dario Fo, pisac, redatelj, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1997. godine, a njegovo lice prikazano je u odrazu staklene kupole u milanskoj
Galleria Vittorio Emanuele II. S druge strane, umjetnici kao što su Emilio Isgrò, Luigi Ontani, Keith Haring, Gina Pane te nježna i krkha Carla Badiali na fotografijama poziraju, iako su prikazani u trenutku u kojem se bave svojim poslom. U slučaju G. Pane i L. Ontanija tijelo je već samo po sebi umjetnost, instrument performansa.
 
Upečatljivi i figurativni djeluju umjetnik i ilustrator Tullio Pericoli, Lea Vergine te Gillo Dorfles, jedan od najvažnijih teoretičara umjetnosti i estetike u Italiji. Oni se s fotografije ne obraćaju nama; savršenstvo njihovog pokreta ili intenzitet njihovog pogleda izraz su njihove osobnosti i inteligencije. Ponekad je, pak, distanca između fotografkinje i fotografiranog subjekta svedena na njihovu međusobnu povezanost, koja onda proizvodi autentičan kontakt, a nama promatračima dozvoljava pristup karakteru i načinu postojanja subjekta fotografije. Riječ je zaista o uhvaćenom trenutku, o pokretu ili osmijehu poklonjenom Mariji Mulas, a ne njenom fotografskom aparatu. To je slučaj s fotografijama na kojima su, na primjer, galerist Lucio Amelio, zatim Nanni Moretti, Inge Feltrinelli, poznati dizajner Ettore Sottsass, Gianni Colombo, veliki prijatelj Marije Mulas, Giangiacomo Spadari dok s prijateljskim izrazom lica gasi cigaretu, Claudio Abbado uhvaćen u izvanrednoj fotografiji, u trenutku otrgnutom nemilosrdnom protjecanju vremena, Andy Warhol koji imitira Mulas te se skriva iza malenog Olympus fotografskog aparata koji, naravno, ne uspijeva sakriti Warholovo prepoznatljivo lice.

Neki od prikazanih na fotografijama ne mogu a da pred objektivom ne glume i to zato što je ta osoba već sama po sebi ličnost, ili bi barem to htjela biti, kao u slučaju Virne Lisi. No, začudo, čak i pisci kao što su Alberto Morava i Antonio Tabucchi, te likovni kritičar Flavio Caroli i novinarka Natalia Aspesi također poziraju.

Maria Mulas u Zagreb je donijela i nekoliko slika svog iz intimnog dnevnika: Ommaggio al Pollaiolo portret je njezine kćeri, glumice Patrizije Zappe Mulas koja, odjevena u crno, sugerira pozu sa slike Dama in giallo iz muzeja Poldi Pezzoli. Naposljetku, tu je i jedan od autoportreta i to onaj najpoznatiji, a po mom sudu i navažniji, ne bez razloga odabran za naslovnicu jedne od knjiga posvećenih Mariji Mulas - Miraggi  (izd. Leonardo Arte, 1998.). Boja je ovdje rijetka, topla, a fotografiji živost daju odrazi misterioznog svijetla koja udara samo na lice u okruglom ogledalu, dok je okolni prostor uronjen u gustu sjenu koja sve obavija. Kao da je riječ o priviđenju; odraz, dubina, subjekt i objekt slike ulaze u fascinantnu i dvosmislenu igru dvoznačnosti, u savršenoj ravnoteži između dokumentarizma i estetske potrebe.

Martina Corgnati, kustosica izložbe