Izložba Gorana Petercola u Novigradu

Između polovice i polovice
 
Oboje je istinito: da je svijet ono što vidimo, kao i to da se moramo naučiti vidjeti ga.
M. Merlau-Ponty
 
….Zagovarajući otvorenost spram stvarnosti, proizlazeći iz bačenosti u stvarnost, Petercol je pokušao slijediti put iskustva. Na izložbi u osječkoj galeriji Waldinger 2010., te zagrebačkim Klovićevim dvorima 2011. izložio je radove tik jedan do drugoga, ne dajući prostora ni prvom ni drugom. Sljubljujući ih. U Galeriji Gregor Podnar 2007., a zatim u pariškoj galeriji Shanaynay 2012. odlazi korak dalje – koncept međuprostora razvija u koncept smetnje: rad je približio uza zid ili stup koje je zatekao u galeriji. Držeći da je smetnja očekivana pojava pri svakoj izloženosti okolini, u Rigu postupa isto, sva četiri rada istovremeno priljubljuje arhitekturnim elementima prostora.

Tematizirati smetnju u kontekstu vizualne umjetnosti znači odlučiti se za heretičnu gestu, uz nužno revidiranje pojma prostora i umjetničkog djela istodobno. Nešto poput Cageova uvođenja tišine u glazbu. Prazno mjesto na koje se nitko ne usudi sjesti. Smetnju se još nitko nije usudio izmjeriti jer bi joj time priznao status bitnog. Zato se ona jednostavno dogodi, uzrokuje nelagodu i potrebu za otklanjanjem. Na tomu mjestu Petercol izvodi tihu subverziju; afirmirajući ono marginalno – šum i smetnju, prihvaćajući ih kao pravilo, a ne slučaj, potvrdio je njihov status jednakovrijednih kategorija, a sve radi boljeg razumijevanja konteksta, mjesta gdje živimo, prema njegovu umjetničkom svjetonazoru, paradigme umjetnosti. 

Izložba Polovice svjedoči o još jednome važnom elementu autorova rada, tijelu i tjelesnosti koje se pripisuje ranim radovima i vjeruje da ih je napustio onda kad mu je koncept geste prestao biti stimulans za rad. Pokazuje se da je tjelesnost oduvijek upisana u njegovo djelovanje budući da je pretpostavka bilo kojeg odnosa sa svijetom. Izravna tjelesnost objekata njegovih instalacija i crteža ponovno ga povezuje s fenomenološkom misli Merlau-Pontyja, prema kojem pogled, jednako kao i potez kistom, uključuje fizičnost budući da se stvar koju gledamo mora nalaziti u našoj blizini, polju djelovanja naših očiju.
 
Međutim, kao što pokazuje primjer odnosa Polovica i Simetrija, njegov rad možemo iščitati i drugačije. Polazeći sa suprotnih pozicija, prve oduzimaju, dok druge dodaju, premda u konačnici, za njih uvijek vrijede ista pravila. Razlika u količini ne mijenja bit već broj. Petercol se pronalazi u općosti kako ju je odredio Aristotel u teoriji dijalektičkih i retoričkih silogizama, smatrajući da njegovi radovi predstavljaju opće mjesto jer iz njih možemo izvesti samo opće zaključke, poznate svima, bez upućenosti u posebna znanja. Time izjavljuje da je razlika između simetrija i polovica mjerljiva samo jedinicama veličine (što je više, veće/manje, višestruko i obrnuto), što, prema Aristotelu, nikada ne zadire u bit.

Čini se da bi nakon svega zaključak bio da ta opća mjesta prikrivaju/otkrivaju ontološka pitanja koja ga prate od početka rada do danas, ali da, općosti usprkos, nikada nije izašao iz problemskih petlji teorije umjetnosti. Uvjetno rečeno, svaka izložba predstavlja rebus, a rješenje iziskuje neku vrstu obrata: nema kognitivnog pristupa ni razumijevanja, a rezultat se pojavljuje u promatranju i prepuštanju viđenom. Petercol neprekidno pokazuje sklonost fenomenološkom pogledu, zagovara stajalište da iz svakoga  pojedinog predmeta progovara njegova bit, s one strane vrijednosnih kategorija. Započinjući na mjestu gdje nije sasvim ugodno, provocira situacije u kojima se znanje i percepcija susreću, a da pritom obje bivaju poljuljane. Uživa u pitanjima i sporadičnim odgovorima koje prepoznajemo kao nova poglavlja u radu. Poput ovoga. (Sabina Salamon, odabrani ulomci – tekst kataloga izložbe)

Goran Petercol rođen je 1949. godine u Puli. Od 1963. do 1969. završio Pomorsku školu i plovio na brodovima trgovačke mornarice. Godine 1975. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1978. završio dvogodišnje usavršavanje u Majstorskoj radionici HAZU u Zagrebu. Radio kao likovni urednik enciklopedija i leksikografskih izdanja u Leksikografskom zavodu. Od 2005. predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Živi u Zagrebu, Rijeci i Rovinju.